BISKUP ĐURO JAKUŠIĆ

U katoličkoj duhovnoj obnovi zemlje i ugarski Hrvati odigrali su ključnu ulogu 

Od konca 14. stoljeća, a naročito u 15. stoljeću mnoge su hrvatske obitelji u Hrvatskoj Kraljevini bile izložene stalnoj osmanlijskoj opasnosti, našle se na udaru osvajačke vojske te su uslijed toga napustile svoja stoljetna djedovska ognjišta. Jedan dio, oko najmanje 200 tisuća Hrvata, nastanio se je na prostorima Zapadne i Gornje Ugarske (danas su poznati pod nazivom gadišćanski Hrvati), odnosno u austrijske zemlje, čak i u Moravsku. Iz njihovih redova podiglo se je brojno svećenstvo. Hrvatski sinovi su u Katoličkoj crkvenoj hijerarhiji nerijetko obavljali visoke crkvene časti, time odigrali i ključnu ulogu u katoličkoj duhovnoj obnovi Ugarske, pri tom valja imati na umu da čak 90% ugarskog stanovništva postalo je sljedbenikom reformatskih učenja. No, nije bio mali broj ni poznatih vojnih časnika, odnosno velikog broja radišnog seljačkog i gradskog življa.

U slavonskoj Požeškom kraju u Orbavi, plemići Jakušići su od 1434. do 1489. godine imali svoje posjede. No prije Turaka oni su preselili u Slovačku, u mjesto Pruska (slovački Pruské).  Franjo Jakušić u Đuru bio je vice-kapetan kojemu je kralj Rudolf I. poklonio posjede za njegovu odanu vojnu službu. Neki član obitelji Jakušić (Jakusith, Jakosics) u 15. stoleću se bori u vojsci Ivana Hunjadija (mađ. Hunyadi János) protiv Osmanlija. Uz ime Franje Jakušića vezuje se dobivanje posjeda u Ugarskoj. Njegovom sinu Andriji kralj Rudolf I. je dodijelio barunsku titulu.

Jedan od potomaka slavne hrvatske obitelji bio je Đuro Jakušić, rođen od oca baruna Andrije i majke Judite Thurzó (kći palatina Györgya Thurzóa). U Pragu, kao šestnaestogodišnji mladić vraća se na katoličku vjeru. Ranije je učio u školama evengelista u Körmöcbányi (slov. Kremenica) i Boroszlóu (slov. Brestov). Primljen je u brečki Collegium Germanico Hungaricum 2. listopada 1630. godine. Kasnije mladi sjemeništarac Đuro Jakušič ide u Rim, gdje uči moralnu teologiju (etiku).

Za svećenika ga je kardinal Péter Pázmány posvetio u Rimu 1632. godine, te je ishodio da ga papa Orban primi za svog komornika i da dobije dozvolu za podizanje privatne kapele. Po povratku u Ugarsku bit će imenovan za kanonika i prepošta u Ostrogonu (Esztergom). Zaredom popunjava visoke crkvene časti, postaje naslovni srijemski biskup od 1635. do 1637. godine, zatim vespremski biskup 1637. godine, te đurski biskup, a od 12. studenog 1642. godine biskup u Egeru, no pored toga i bio je veliki župan Županije Haveš i Solnok te kraljevski savjetnik.

Zahvaljujući njegovom zalaganju u Egerskoj biskupiji u crkvi Ungvara (ukr. Užgorod) je na Đurđevo 1646. godine 63 grkoistočnih (pravoslavnih) svećenika položilo zakletvu i primilo katoličku vjeru. Biskup Jakušić uspio je sklopiti ugovor s vođama grkoistočne crkve, sa Kosovickim i Petrom Parthenom (Partheus, bio je srpskog podrijetla, rođen u okolici Požuna). Na tim sjevernoistočnim ugarskim područjima, za svega četiri godine, već je bilo oko 400 grkotaličkih svećenika koji su prešli na novu vjeru, dakako s njima zajedno i veliki broj vjernika, poglavito Rutena u Zakarpatju, međutim, održali su svoj grkoistočnjački obred, birali svoje biskupe koji su poslije potvrđeni od Rima, a imali su ista prava kao i katolički svećenici rimskoga obreda.

Djelatnost Jakušića primjećuje se već i ranije, za vrijeme njegova biskupovanja u Vesprimu, poglavito u središnjem i sjevernom djelu Županije Šomođ, tako i u Andoču (Andocs), gdje je nekada bilo brojno hrvatsko pučanstvo. Na poziv biskupa Đure Jakušića, između 1640.-1686. godine misiju u Andoču, pod turskom vlašću, obavljaju isusovci koji dolaze uglavnom iz Pečuha. Isusovce će Jakušić nastaniti u Komaromu, kojima će osigurati prihode sa svojih obiteljskih posjeda u Pákozdu, koje je stekao njegov djed Franjo.

Kralj Ferdinand je biskupa Đuru Jakušića u više navrata zadužio obavljanjem diplomatskih poslova, naime u papinskom dvoru imao je dobra poznanstava. No kao član odbora za određivanje međa, pregovarao je sa poljskim kraljem Sigismundom, u svezi tvrđave u Lublou (slov. Stará L’ubonva); u Slavonsko-hrvatskom saboru bio zastupnik. Mađarski biskupski kor ga 1639. godine šalje u Rim, gdje je vodio pregovore o pupunjavanju upražnjenih biskupskih stolica na području pod osmanlijskom vlašću. Nastojao je u diplomatskoj službi postići da papa što prije potvrdi biskupska imenovanja, naime ona su se u Ugarskoj nepotrebno odugovlačila. Od kongregacije Propaganda Fidei zatražio je misonare kapucinere i piariste da se starju o duhovnoj pastvi vjernika u Ugarskoj. U Rimu upoznao se s isusovcem Menyhértom Inchoferom kojega je zadužio i materijalno pomagao tiskanje njegova djela o povijesti Crkve.

Smrt ga je zadesila u 38 godini u Jegeri, godine 1647. Po svojoj želji pokopan je na svom imanju u Pruskoj, u franjevačkoj crkvi, koju je on dao sagraditi 1647. godine, a na čijem pročelju piše: „Orate pro Georgio Jakusith Episcopo Vespremiensi, qui mole peccatorum pressus hod monasterium e fundamentis erexit Anno Domini MDCXLII.”

ĐURO FRANKOVIĆ

Comments are closed.