BISKUP, NADBISKUP, KARDINAL ĐURO II. DRAŠKOVIĆ

I u Ugarskoj pokazao se je sposobnim crkvenim i političkim vođom

BISKUP, NADBISKUP, KARDINAL
ĐURO II. DRAŠKOVIĆ

ĐURO FRANKOVIĆ

U tragičnoj mohačkoj bitci (29. kolovoza 1526.) mađarsko visoko plemstvo u potpunosti je nestalo te njihovo mjesto zauzima srednje plemstvo. Jedna takva hrvatska obitelj pored Zrinskih bila je i obitelj Drašković koja se je uzdigla. U Katoličkoj crkvi hrvatski sinovi postižu visoke časti, među njima i pečuški, zagrebački i đurski biskup, kardinal Juraj II. Drašković, koji zahvaljujući svojim govorima na Tridentskoj sinodi postaje zapažen. Među prvima se je zalagao za sporedbu donesenih reformi crkvenog sabora. U Hrvatskoj Banovini u banskoj i biskupskoj časti među prvima je stao na put munjevitom širenju protestantizma te postiže uspjehe i u Đurskoj biskupskoj dijecezi, gdje se ističe i kao zaštitnik zapadnougarskih Hrvata. Muževi obitelji Drašković trajno su upisali svoje ime u povijest hrvatskog i mađarskog naroda.

Đuro Drašković, nećak Jurja Martinuzzija od 1557.-1563., u pečuškoj biskupskoj stolici nasljeđuje Antuna Vranca (1554-1557). Drašković je u svećeničkom zvanju, baš kao i njegov prethodnik, postigao visoke časti, imenovan je kalačkim nadbiskupom te je 1587. preminuo kao kardinal. Stekao je visoko obrazovanje, studirajući u Krakovu, Beču, Bolonji i Padovi.
U častima pečuškog biskupa ga je potvrdio papa. Drašković poprilično puno se starao o svojoj dijecezi. Nakon pada Pečuha (1543.) u osmanlijske ruke, bio je prvi biskup koji je nastojao izgraditi vezu sa tada još nemalobrojnim svećenicima, koji su djelovali na tom području, a putem njih i sa narodom. U izdatoj pastirskoj poslanici 1559. godine štiti svoje vjernike pod turskom vladavinom (Turcica tyrannis) od Lutherove hereze (heresis Lutherana). U poslanici skreće pozornost svojih katoličkih svećenika u dejezeci na opasnost prodiranja protestantizma, te im preporučava čitanje djela katoličkih teologa. O prvom razdoblju reformacije u Pečuhu skoro se i ništa ne zna. Može se pretpostaviti da u duhovnom centru sjedišta Baranjske županije pod osmanlijskom upravom, slično kao i u čitavoj regiji, u drugoj polovini 1540.-tih godina, luterska a poslije od prve polovine 1550.-tih godina helvetska (kalvinska) struja reformacije se je širila i učvrstila. Istovremeno jedan dio stanovništva Pečuha ostao je vjeran svojoj katoličkoj vjeri. O vjerskim (konfesionalnim) odnosima u Pečuhu jedini podatak iz tog vremena koji nam stoji na rasploganju je pismo biskupa u Warmiji Stanislausa Hosiusa iz 1565. godine upućeno poljskom kralju Augustinu II. Žigmundu. U pismu na temelju informacija dobivenih u bečkom carskom dvoru iznosi da su katolici i reformatori („Zvingliani sive Lutherani”) međusobno podijelili jednu crkvu u Pečuhu  (bila je to crkva Svih Svetih/ Mindenszentek temploma).
Draškovićev nasljednik u biskupskoj stolici Andrija Dudić u svom pismu nadnevkom 28. prosinca 1563. naređuje svojim kanonicima koji su živjeli u Požunu (Bratislava) da se presele u tvrđavu Sigetvara (grad zauzimaju Osmalije 1566. godine) te da se staraju o duhovonoj pastvi svojih vjernika i ubiranju desetine.
Drašković bio je u neposrednoj vezi sa Markom Stančić Horvatom, sigetskim kapetanom. Nakon njegove smrti (1561.) postaje skrbnikom njegove djece. Vrijedno je u vezi time navoditi kako je Marko Horvat postao sljedbenikom protestantskih učenja, a njegov sin, Grgur Stančić Horvat (Sztanchich Horváth Gergely) ističe se kao vrsni evangelički pisac, ispisavši brojne stranice evangeličkih knjiga. Ne nalazimo na pravi odgovor npr. zašto biskup Juraj Drašković surađuje s hrvatskim protestantima na ugarskom tlu, uostalom i za vrijeme svoga biskupovanja u Đuru (Győr), kada za svog tajnika imenuje šopronskog propovjednika tamošnjih mađarskih i hrvatskih evangelika Gašpara Dragonića.
Drašković imenovanjem za đurskog biskupa (1578.-1587.) ni na zapadnougarskim prostorima nije ostao ravnodušan i neaktivan u širenju i jačanju duhovne obnove Katoličke crkve, već je nastavio svoju djelatnost započetu u Pečuhu.
U svojstvu zagrebačkog biskupa na održanoj zagrebačkoj sinodi 8. ožujka 1574. godine, u čijem središtu je bio tadašnji župnik u Belici (Međimurje) Mihajlo Bučić i njegovo djelo Contra realem praesentiam Corporis Christi in Eucharistiae sacramento oštro je osuđeno, naime protestanski auotor Bučić izopćen je iz Katoličke crkve.
U svezi istaknutom ulogom biskupa Draškovića valja navesti i njegove druge zasluge u Ugarskoj, naime pogibija na Mohačkom polju (1526.) prouzrokovala je teške posljedice i u crkvenom govorništvu; katoličko svećenstvo je brojčano oslabljeno, tako da su na više mjesta tzv. licencijati puku čitali katoličke propovijedi, uslijed naredbe ostrogonskog nadbiskupa Miklósa Oláha i kasnijeg ostrogonskog nadbiskupa Imrea Lósyja. U ova vremena smatraju se velikim govornicima: pečuški biskup Miklós Telegdi, đurski biskup Đuro II. Drašković, isusovci Monoszlói i Vásárhelyi, György Káldi i Péter Pázmány, te još i neki drugi, koji su doprinijeli dotada neviđenom procvatu crkvenog govorništva. Postojalo je dakako jako jezgro katoličkih svećenika, ravno najsposobnijima, vremenom čak i brojnijim protestantskim propovjednicima u Ugarskoj Kraljevini.
U hrvatsko-slavenskim zemljama Ugarske Kraljevine u svezi time navodimo i Vramčevu Postilu koja se je pokazala potrebitom za čitanje evanđeoske perikope s pripadnom homilijom, olakšavajući tumačenje Svetog pisma. S pravom možemo pretpostaviti da je i Antun Vramec stao uz bok ovih velikih govornika jer je izvrsno preveo Sveto pismo i sastavio homilije koje su pružale ohrabrenje i utjehu hrvatskim svećenicima i vjernicima u teškim povijesnim prilikama, uz to, nedvojbeno je Postila doprinijela i procvatu crkvenog govorništva na hrvatskokajkavskom jeziku.
U svezi djelatnosti biskupa Đure II. Draškovića navodimo kako je kralj Ferdinand na treće zasjedanje Tridenskog koncila imenovao za svog poslanika istog Pavu Gregorijanca, đurskog biskupa, koji je već jedno desetljeće prije u časti zagrebačkog biskupa obavljao ovu dužnost. Kasnije je, međutim, kraljev izbor pao na poslije imenovanog ostrogonskog nadbiskupa, čuvenog humanistu Antuna Vrančića, biskupa u Jegri (Eger), kojeg su neoduživi poslovi zadržali u svojoj dijecezi te je na njegovo mjesto imenovan pečuški biskup, Đuro II. Drašković. Drašković je, međutim, nešto ranije u sazivu ostrogonskog nadbiskupa Miklósa Oláha, kao predstavnika mađarskog klera, delegiran na ovaj znakoviti vjerski sabor. Kralj Ferdinand je pored toga još i Andriju Dudića i Kolozsvárija slao u Trident, jest ukupno tri mađarska visoka crkvena dostojanstvenika.
Pečuški biskup Đuro II. Drašković je u zadnjoj fazi (treće zasjedanje od 18. siječnja 1562. – do kraja 1563.) Tridentskog koncila dobio važniju ulogu. Pred otcima okupljenima na vjerskom saboru održao je i više govora. Kralj Ferdinad je naime inzistirao da se u njegovim zemljama dobije dozvola da se pričest može obaviti pod dvjema prilikama (dozvolu je nakon završetka sinode i dobio), nadajući se da će s ovom povlasticom doprinijeti smanjenju napetosti između protestanata i katolika, istovremeno pridobivši i lojalnost labilnih katolika. Drašković je zatražio od koncila da unatoč tomu da ne bude ukinuta pričest pod dvjema prilikama – pod prilikama kruha i vina – ali posebnom papinskom naklonjenošću ponekim zemljama ona je dozvoljena, uostalom i Češkoj, koja je bila poslije husitskih ratova. Otci sabora poslije duge rasprave s manjom većinom odbili su Draškovićev prijedlog. Vrijedno je još navoditi i njegov govor u kojem predlaže da biskupi stanuju u središtu svoje dijeceze (propusitum in Questione de Residentia) u kojemu ne izriče doslovce, ali se može iščitati njegov vlastiti problem da je on u svojstvu pečuškog biskupa odsječen od svoga biskupskog sjedišta. No, sa koncila vraća se već kao imenovani zagrebački biskup.
Tridentski koncil se je 4. prosinca 1563. godine zadnji puta sastajao u mjesnoj katedrali (domu) i donio svoje odredbe, smatrajući kako je univerzalni koncil odigrao golem posao. No, kako je teško bilo sazvati ovaj skup i na okupu zadržati sabor u Tridentu, podjednako tako, teško je bilo i proglašavanje donesenih odredbi.
Ugarski biskupi su, međutim, bili prvi u Europi koji su donijeli odluku o sprovedbi navedenih odluka. Nasljednik kraljevskog prijestolja Ferdinanda I., nadajući se da će dobiti dozvolu za ženidbu svećenika te da njegovi vjernici moći će se pričestiti pod dvjema prilikama, kako bi protestante vratio u redove Katoličke crkve, preminuo je srpnja 1564. godine. Njegovim nasljednikom postao je Maksimlijan I., koji se je prigodom dobivanja cesarske titule deklarirao katolikom, ali u biti ostao je Lutherovim sljedbenikom te nimalo se nije oduševljavao za papinsku politiku.
U Ugarskoj su naredbe Tridentskog koncila sprovedene svega i trima biskupskim crkvenim županijama s lokalnim karakterom: Đuro II. Drašković, jedan od aktivnih sudionika sabora – iako iz više aspekata je bio predstavnik opozicijskih gledišta – nakon završetka šestnaestogodišnjeg savjetovanja, u svojoj Đurskoj biskupskoj dijecezi 1579. obznanio je odredbe donešenih na Tridentskom koncilu. U ostalim biskupskim dijecezama međutim na svečano proglašavanje nikada i nije došao red. Isto tako, kao ni temeljni skup normi Werbőczyjeva Tripartituma (Hármaskönyv) koji je odredio život ranog novog doba Mađarske, nisu ni odredbe Tridentskog koncila primijenjene u praksi, pa čak nikada i nisu proglašene.
Antun Vramec u posveti Kronike (hrvatskim staležima) posebno ističe upravo biskupa Draškovića, koju je napisao vjerojatno na njegov poticaj. Zagrebački biskup Juraj Drašković je u svojstvu hrvatsko-slavonskog bana (1567.-1574.) organizirao obranu državne granice, razbio seljačku pobunu Matije Gupca. Uspio je postići da Hrvatsko-slavonski sabor zabrani protestantskim plemićima kupovinu posjeda u Slavoniji (1567.), te njemu se može zahvaliti da je Hrvatska pretežito ostala katolička zemlja. Bio je kancelar (1578.-1587.). Za svoje zasluge imenovan je kardinalom (1586.); utemeljio je isusovački kolegij u Váralji. Protiv Ivana Kalvina 1551. napisao je polemički spis Confutatio eorum quae dicta sunt a Ioanne Calvino. On bilježi prvi katolički polemički spis na mađarskom jeziku, riječ je naime o prevedenoj knjizi Vincetiusa Liriensisa pod naslovom Igen zep kenyv… (Odveć lijepa knjiga…) tiskanoj u Beču.
Juraj Drašković od 1578. godine popunjava đursku biskupsku stolicu te je imenovan za naslovnog nadbiskupa u Kalači (Kalocsa), čija revnost nije jenjavala. Sazvao je sinodu u Samotelu (Szombathely) gdje su protiv protestantske vjere i duhovnika čuli brojni napadi, ali bez praktičnog uspjeha. Nije uspio „herezu” potisnuti ni u svom biskupskom središtu. Služio se je pri tomu i nasilnim metodama. Navodi se kako je uspio čak 48 katoličkih župa povratiti u katoličanstvo. Sukobio se je sa protestantskim gradskim vijećem Šoprona, čiji su članovi 1579. skupa s gradskim duhovnicima pozvani na sinodu u Sambotelu. Međutim na savjet Franje Nádasdyja i Boltižara Batthyányja odbili su poziv, ne odazvaši se, unatoč tomu da je biskup Drašković gradskom vijeću Šoprona u više navrata uputio poziv u Beč. Na njegovo inzistiranje je vlada u Beču naredila šopronskoj gradskoj upravi da otpusti iz gradske službe protestantske duhovnike, kao i iz onih sela koja su potpadala pod upravu ovoga zapadnougarskog grada. No, nije uspio postići da se poveća broj katoličkih vjernika koji su dobili katoličke svećenike, dapače bile su na redu njihove osobne malverzacije, razbijanje kućnih prozora, zauzimanje stanova.
Biskupu Jurju II. Draškoviću mađarski su velikaši (Nádasdy, Pálffy, Batthyány i drugi) mogli parirati, ometati ga u radu. Valja naglasiti kako je biskup Drašković i u đurskoj dijecezi odigrao istaknutu ulogu u rekatolizaciji ovog djela ugarskog višenacionalnog područja, gdje je bio osloncem i hrvatskim katolicima, a na koje je u sprovedbi svojih nastojanja mogao računati; zahvaljujući njemu mogli su se ojačati isusovci; nastanio ih je u Szombathelyu, te će njihova dva malena kolegija postati kolijevkama kraljevske katoličke obnove. Proslijedio je da isusovci dobiju prepoštska dobra u Turócu (u Slovačkoj Turiec).