Brlobaš povezan sa svijetom

Na Ilinje (20. srpnja) u podravskom Brlobašu od pamtivijeka održava se tradicionalna „bučura”

Ove godin je sve proteklo u prazničnom rasploženju, tj. u znaku 20. jubileja izgradnje kapele. Održanoj manifestaciji „Hrvatski dan sela” odazvali su se ugledni gosti, među njima i umirovljeni pečuški biskup Mihály Mayer koji je zdušno pomagao gradnju kapele, podignute pored postojećeg zvonika visokog 27 metara, a izgrađenog 1927. godine. 

 

drvljanci 2014U obilju raznih impresija čovjek i ne zna što da izdvoji iz tog šarenila, brojnih događanja koje su gosti stekli tog pravog ljetnjeg dana kada je bilo vruće i prevruće, stoga možda bismo trebali krenuti od samog početka.

            Još prije no što smo izvrsnim i neumornim foto-umjetnikom Akošom Kolarom (upravo možete uživati u njegovim priloženim snimkama) stigli u malo podravsko naselje Brlobaš, pokazujem mu pri ulazu u selo križ koji su podigli Brlobašani. Oni, koji su pošli početkom dvadesetog stoljeća u Ameriku za zaradom. Ovdje se nekoć prostirao manji brijeg na kojemu su vinogradi bili raspjevani od kopača i berača grožđa za vrijeme vesele berbe, ali kada se počela graditi cesta između Brlobaša i susjednog Lukovišća pijesak se je eksploatirao, dakako i kasnije, te „bilo brijega i nema brijega”.

            Neki zakazani programi odgođeni su te smo krenuli na obalu Drave, „kod vizmeštra” da snimamo tu našu hirovitu ljepoticu koja vam stoljećima ovdje plete svoju pjesmu, dere obalu, te možda je ponovo stiglo vrijeme da se kao turistička atrakcija na nju postave mlinovi (vodenice).

            No na samom „bentu” (nasipu) čovjek primjećuje netom izgrađenu biciklističku stazu, pokrivenu sa svježim asfaltom. Nova dionica vodi naime od Martinaca u zapadnom smjeru, do tzv. „Etelke” u hataru Novog Sela, a nastavit će se gradnja vjerojatno sve do Barče.

            IMG_3458Hajdemo i mi se voziti, autom, na toj ruti dugačkoj desetak i kusur kilometara da stignemo u Drvljance, gdje čak i dvije televizijske ekipe snimaju film o našim folklorašima, ljupkim ženama i djevojkama u narodnoj nošnji koje, eto, pred našim očima i okom kamere oponašaju hodočašće. Naše oko zapaža i bale od slame koje se na žirokom martinačkom polju prostiru kao i slasni „podravski sirom kolači” pečeni svake nedjelje, a koje bilježi i naša foto-kamera, dabome Akoševa, a i ja pokušavam škljocati novo-novcatim aparatom. Ide to, ako prije skinete poklopac na foto-aparatu… U martinačkom hataru vidimo gigantne strojeve za navodnjavane polja. Na više mjesta prostiru se, kao neki plavi divovi, gospodari su nebeskih visina. I nemojte se uplašitio ako pored vas prne neka ptica grabljivica. I ne čudi me nimalo da je zahvaljujući ove godine obilnim oborinama ovdje posijana soja i kukuruzi bujno zeleni, podravski rečeno „zdravi”, kao nikada prije, a metlice kukuruza svoj ambroziju (polen) šire na sve strane pa trebat ćete i kihnuti ako i niste alergični. I tako mi ostavljamo iza svojih leđa  bivše prostore martinačkog nekadašnjeg vrtlarstva. Upravo tog dana je vlada najavila da će pružati potporu onima koji će u svom kraju ponovno pokrenuti vrtlarstvo i uzgoj stoke. Nema razloga da se vlada hvali, ali to je pravi potez koji zavređuje svaku pohvalu!!! No nisam propustio prigodu da svom suputniku ne spomenem da je ovdje sa nama naš pokojni pjesnik Josip Gujaš Đuretin sigurno bi napisao lijepe stihove o svemu viđenom i doživljenom. A mi smrtnici škljocamo, kišemo…

            Vrativši se u Brlobaš iz sela Drvljanaca, koje je postalo naselje za turiste i one vlasnike lijepo uređenih i obnovljenih kuća, preuređenih u modernom stilu po ukusu vlasnika, dakle, iz seoceta sa par kuća, tamo pod šatorima pored crkvice već se skuhao lovački gulaš, paprikaš od purice i fileki sa potkoljenicama te nas Ivan Pavleković, predsjednik mjesne Hrvatske samouprave lijepo počastio. A mi se osvježili i okrijepili, i zadržali u prijateljskom razgovoru. A vrijeme vam, kao da je dobilo krila, iako smo tu već od devet sati… prolazilo…

U 16 sati započelo je euharističko slavlje na hrvatskom i mađarskom jeziku. Svetu misu predvodio je bivši pečuški biskup Mihály Mayer koji je sa svojom nazočnošću počastio ovu lijepu priredbu. Načelnica sela Piroška Gujaš Dudaš još je ranije bila u Drvljancima sa brojnim ženama i djevojkama na televizijskom snimanju, ali i ona se vratila na dato vrijeme. Svetu misu služili su uz biskupa i naši dragi svećenici,  Jozo Egri, Agošton Darnai i mjesni župnik Ilija Čuzdi, koji upravo tog dana slavi svoj imendan, pa bila je to prava prigoda da mu čestitamo.

            Svršetkom svete mise Jozo Solga, vrhovni čelnik naših hrvatskih narodnosnih samouprava zamolio me da u par riječi predstavim dvojezičnu knjižicu tiskanu za ovu lijepu svečanost o gradnji brlobaške kapele. Naime, to je već zaredom treće takvo izdanje, a iduće subote bit će prezentirana također dvojezična knjižica o izgradnje crkve u Potonji.

            I već se dalje odvijalo praznično raspoloženje uz svirku, šarenu povorku brojnih lukoviških i barčanskih folkloraša. Na čelu povorke išli su najmlađi „Biseri Drave” iz Starina. Ovdje su se našli i naši Kukinjčani u svojoj neopisivo lijepoj i živopisnoj narodnoj nošnji, u pratnji orkestra Vizin iz Pečuha. No, priključile se uvijek dobro raspložene žene iz Martinaca, članovi pjevačkog zbora „Korjeni”, koje su se, možda, upravo tada vratile sa neke turneje. Na više mjesta Brlobašanke stavile su na ogradu svoje predivne tkanine, pokrivače postelja, tzv. „vilane”…  Sve vam je titralo u crvenilu, u toj boji životne snage i čari… I na jednom i drugom kraju izvrsnim kolačima i hladnim pićem počašćeni su sudionici ove razigrane i vesele povorke.

Dobar je to osjećaj znati da su naši krajevi povezani, surađuju i promiću umjetnički izričaj svoga kraja.

            Što da se još kaže, u 19 sati počeo je kulturno-umjetnički program te tada je upravo stigla generalna konzulica Republike Hrvatske Ružica Ivanković da i ona sa okupljenom brojnom publikom ovdje provede nezaboravne trenutke.

            Program nismo pogledali jer moram pošteno priznati nisam više dečko od osamnaest godina… i trebalo nam se vratiti u Pečuh.

Đuro Franković