Draga braćo i sestre u Kristu!

Propovijed vlč. Gabrijela Barića na 4. korizmenu nedjelju, Pečuh, crkva Sv. Elizabete

Djeci je sigurno poznata igra, kada svezanih očiju moraju , samo pipkanjem, prepoznati ostale sudionike igre. Nije lak zadatak i dugo traje pogoditi o kome se radi.

No za odrasle je također poznato koliko je teško biti u mraku , u slučaju da nestane struje, pronaći bilo što u kući, sve dok ne nađemo šibice i svijeću.

U slučaju da si zaklopimo oči i pokušamo učiniti par koraka, opet doznajemo, nije lako ako ne vidimo ništa.

A kako lije teško onim ljudima koji postanu slijepi, ili koji su slijepi od rođenja? Nikada neće doznati kako je lijep svijet, kakvo je plavilo neba i zelenilo trave.

Današnje nam evanđelje priča o slijepom čovjeku koji nikada nije vidio ništa, nije ugledao svoju majku, braću, nije vidio ni Isusa, no Isus je vidio njega. I što se dogodilo, Isus mu se smilovao,   izliječio ga, vratio mu vid. Dakle, učinio je čudo.

Nedavno smo na satu vjeronauka upravo o tome razgovarali. Zašto Isus čini čudesna djela. Odgovor glasi: da bi pomogao ljudima, kao i ovome slijepcu. Da bi ljudi povjerovali, kako je on Sin Božji. U ovome slučaju dogodilo se i jedno i drugo. Slijepac je dobio vid i milost vjere, jer se kasnije poklonio Isusu, priznao je pred cijelim svijetom da je on Mesija, Spasitelj svijeta.

Ni Isusova čudotvorna djela nisu za svakoga jednosmislena.Ovo su čudo doživjeli i ferizeji i pismoznanci. Znali su da taj čovjek prije toga nije vidio, a sada vidi. No nisu povjerovali, umjesto toga da su se poklonili Isusu, dotakli su se svoje omiljene teme, subote. Naime ovo se čudo dogodilo subotom, a prema židovskom zakonu u subotu je bilo zabranjeno i liječenje. Za njih je važnija bila subota, njeni zakoni, nego ozdraviti slijepca.

Postavlja se pitanje, zašto nisu vjerovali u Isusu ?

Prvo i prvo zato ne, što u njemu nisu vidjeli Mesiju, nego sina jednoga nazaretskoga tesara. Nisu očekivali takvoga Mesiju, nego takvog koji  će napraviti reda kao ovozemni vladari, koji će ih osloboditi od rimskog ropstva, koji će im omogućiti da postanu gospodari svijeta.

A sigurno su bili ljubomorni, jer je narod slušao Isusa, a ne njih. Razlog je mogao biti nadalje, što Isus nije bio oduševljen njihovom vjerom, rekao je da je njihova vjera prazna, samo je obred, ritual, skrenuo je pozornost na pravu vjeru, na ljubav prema čovjeku. Ali oni se nisu  htjeli izmijeniti, pogotovo ne na Isusovu riječ.

U svetom pismu čitamo o mnogim slijepcima koji nisu voljni u Isusu ugledati Sina Božjega. Ali braćo i  sestre, je li da ima i među današnjim ljudima takvih koji su slijepi u duši, a govore o sebi da su vjernici?

Kada nas potpuno zauzima život, kada gledamo samo dole, pred svoje noge, a ne želimo podići svoj pogled, kada ne možemo ili ne želimo shvatiti božju riječ, nismo li mi tada slijepi u duši?

Koliko puta opravdavamo svoje duševno siromaštvo riječima: Bog ne može  željeti da se odreknem onoga što je meni dobro. To nije grijeh, u to se ne razumiju ni svećenici.

Za čovjeka slijepog u duši je nerazumljivo zašto se sreća traži u samozatajnom načinu života. Takvi ljudi nisu na božjoj frekvenciji, ne mogu shvatiti njegovu emisiju, njegovu želju.

Draga braćo i sestre, moramo se izliječiti od duševne sljepoće, moramo pomoći i drugima da ozdrave. Nama u tome može pomoći jedino Isus. Molimo ga: Isuse, daj da vidimo, daj da vidimo ljepotu i da je slijedimo.

Braćo i sestre, koliko ljudi krene iz vjerskih obitelji u život, a kad odrastu izgube vjeru.  Takav čovjek doduše nauči moliti, ali ipak nema pravi odnos s Bogom, ne odlazi u crkvu, Isus postane za njega stranac. Bez pravog korijena, vjera mu se osušila. Moramo se dakle truditi da bismo što dublje uronili u vjeru, te ovo predamo svojoj djeci, svojim unucima.

Molimo Gospodina, da učini neka vidimo, da uvijek primjetimo što je njegov plan, te da se tom planu što bolje možemo prilagoditi , tako postati svjetlo pred ostalim ljudima. Amen.

Comments are closed.