Franjevački pisac Grgur Čevapović

Jezični reformator

Rođen je u Bertelovcima kod Požege, 23. travnja 1786. – Budim, 21. travnja 1830., jezični reformator i hrvatski pisac iz Mađarske. Pisao je drame i pjesme.

Godine 1802. završio je gimnaziju u rodnom gradu i stupio u franjevački red. Filozofiju je studirao u Baji i na peštanskom sveučilištu gdje je i doktorirao. Svećenik je od 1809. te lektor filozofije u Brodu na Savi i Našicama. Devet je godina predavao povijest i crkveno pravo na teološkim sveučilištima u Brodu i Vukovaru gdje je bio i gvardijan samostana. U dva je navrata bio provincijal te gvardijan u Beču. Predavao je i u požeškoj gimnaziji od 1829. Prije svega djelovao je kao franjevac koji obnaša dušobrižničke, odgojiteljske i poglavarske dužnosti; djelovao je u franjevačkoj provinciji sv. Ivana Kapistrana.

Značajna su njegova pisma iz kojih se očitava postupno napuštanje jozefinizma te pokušaji obnove franjevačkog života u Slavoniji i Podunavlju. Bio je otvoren prema Kantovoj filozofiji i raspravljao je o temeljnim pitanjima moralnog bogoslovlja. Skupio je obilje kulturne i književnopovijesne građe, posebice o latinskim ali i hrvatskim djelima franjevačkih književnika. Od suvremenika najviše je cijenio M. P. Katančića izradivši njegovu temeljitu bibliografiju i priredivši za tisak njegov prijevod Biblije.

Autor je izvorne religiozno-poučne školske drame Josip, sin Jakoba patriarke koja je prvi put izvedena 1819. u Vukovaru. (Knjiga mu je pristupačna i u pečuškoj knjižnici.) Bila je prepletena stihovima a tekst je i notiran te se približila ondašnjem u Europi vrlo popularnom scenskom obliku «Singspiel (spjevoigri)». Čevapović je bio dosljednji zagovornik ilirizma i zauzimao se za jedinstveni latinični sustav svih hrvatskih pokrajina. Bio je plodan i raznovrstan pisac. Njegova djela sadrže obilje podataka o povijesti, jeziku, etnologiji i kulturi hrvatskog puka u Slavoniji i Podunavlju.

Za povijest hrvatskog preporoda i hrvatske političke misli je iznimno značajan i po tome što je još 1820. (praktično, u pretpreporodno vrijeme) izričito naglasio bačke i ugarske Hrvate kao dijelom Ilira, a pojavljuje se i kao predlagač južnoslavenskog zajedništva. To je napisao u svojoj drami Josip, sin Jakoba patriarke, koju je objavio u Budimu, gdje je u jednu biblijsku priču, naveo da u Ilire spadaju Dalmatinci (pri čemu valja imati na umu da je to bilo jedno od imena za Hrvate u Ugarskoj), Kranjci, Istrijanci, Crnogorci, glasni Servijanci, k tom Hrvati, Murodravci, Bošnjaci (još jedno od imena za ugarske Hrvate), Bunjevci Podunavci, Kotorčani, Srimci i Slavonci.

Kao filozofsko-teološki pisac modernističkih nagnuća te autor posljednjega hrvatskog baroknog prikazanja i zagovornik jedinstvenog hrvatskog pravopisa uspješno je povezao baroknu enciklopedijsku polihistoriju s hrvatskim preporodom i moderno zasnovanim humanističkim znanostima. Pisao je, među ostalim, za Danicu Ilirsku.

Smatra ga se dijelom budimskom krugu hrvatskih franjevačkih pisaca, zajedno sa Marijanom Jaićem, Mihovilom Radnićem, Matijom Petrom Katančićem, Lovrom Bračuljevićem, Grgurom Peštalićem, Emerikom Pavićem, Stjepanom Vilovim i ostalima, koji je uvelike pridonijeli razvitku kulture Hrvata u Ugarskoj u 18. i 19. stoljeću.

Odabrao Đuro Franković

Comments are closed.