Franjo Sušnik

(1686.–1739.)

Franjo Sušnik (Susnik Ferenc) hrvatski leksikograf, jezikoslovac

Lexicon Latinum (Latinski rječnik) je rječnik Andrije Jambrešića i Franja Sušnika, pisan sukladno na latinskom, kajkavskom, mađarskom i njemačkom jeziku izdan 1742. godine. Lexicon Latinum priprada najvažnijim djelima kajkavske književnosti, ujedno je i iznimno važan hrvatski rječnik. Glavnim autorom smatra se isusovac Franjo Sušnik koji je djelovao u Pečuhu, Osijeku i Zagrebu. S pravom se ubraja i među pečuške hrvatske pisce.

Leksikograf, isusovac Franjo Sušnik rođen je 25. studenog 1686. od plemićkih roditelja u Međimurju. Srednju školu polazio je u Varaždinu, a u Zagrebu slušao tri godine filozofiju. U rukopisnoj dokumentaciji zagrebačkog kolegija spominje se među odličnim đacima. U javnoj raspravi (disputi) istakao se, naime u isusovačkim školama đaci su se usavaršali i na taj način da su bili pripremljeni u znanostima i u raspravi valjali obraniti teze. Sušnikov mentor je bio Pavao Patačić, zapovjednik tvrđe Sredičkanske, koji je o svom trošku tiskao teze za disputu.

Franjo Sušnik stupa u Isusovački red u Beču 17. siječnja 1710. godine ili za godinu dana kasnije, naime u četiri trogodišnjem katalogu ima podosta zbrke, ime mu je među novacima navedeno u imeniku bečkoga novicijata (kod Svete Ane) među novacima godine 1711. i 1712. Bio je novak i školske godine 1712.-13. te poslan u Zagreb, gdje je prvih sedam mjeseci učio prvi razred, a ostala tri mjeseca drugi razred (principia).

Sušnik je i u Zagrebu održao javnu disputu godine 1710. A osim toga nema traga u šemanitizmu da je nakon novicijata ponavljao humaniora ili da je gdje naučao, već je ono učiteljevanje u Zagrebu (1712.-1713.) prva njegova služba nakon (većim dijelom) svršena novicijata.

Dobro je govorio latinski, hrvatski a znao i mađarski i njemački. Bio je profesor 3. i 4. razreda gimnazije Svetog Franje Ksaverskog, nedjeljni i svetački ekshortator đaka. U narednoj školskoj godini vrši službu u Zagrebu te od godine 1715. do 1719. sluša teologiju u Grazu. U misiji boravi u Judenburgu u Štajerskoj i u Osijeku, gdje je hrvatski propovjednik (nedjeljni i svetački), katehista i kućni ispovjednik. U Zagrebu je potom od 1734. uzastopce tri godine profesor 6 razreda (rhetorica), gdje je 2. veljače 1721. položio zadnje zavjete. Poslije Zagreba ponovno se nalazi u Osijeku. Bio je mađarski propovjednik (1727.-28.), a naredne godine hrvatski. U Pečuh stiže godine 1729., gdje je hrvatski propovjednik i kućni ispovjednik, upravitelj Kalvarije, također i u narednoj školskoj godini. Poslije službe u Pečuhu vraća se u Zagreb.

Tiskao je molitvenik Put vu nebo, koji na nekim primjercima ima natpis Putni tovaruš. Pisao bi, kad mu je bolest popustila, naime patio je od uloga (podagra), na hrvatskom jeziku molitve, koje je tiskom izdao te njima mnogo doprinijeo porastu bogoljubnosti kod svojih zemljaka. O velikom rječniku „četiriju jezika” kojeg je dotjerivao koliko je mogao te ga je doveo da se već tiska. Rad na rječniku hrvatskog, latinskog, njemačkog i mađarskog jezika nastavit će isusovac Andrija Jambrešić (1706.–1758.).

A kada ga je bolest primorala i primijetio da mu se život primiče kraju smetnuo je s uma sve zemaljsko i „drage brige svog rječnika” da se mogne sav dati na općenje s Bogom. Patnje bolesti svoje blažio je molitvom, te ih je umio sakriti redovničkom vedrinom.

Franjo Sušnik umro je u Zagrebu 30. travnja 1739. godine.

Predgovor molitvenika Put vu nebo i Putni tovaruš (1734.) Franje Sušnika glasi:

„K pobožnomu čtavcu. Premišljavajuč vnoge pobožne kerščanske duše, koje bi rade Bogu svojemu služiti, njega ze vsum mogučum pobožnostjum hvaliti i dičiti i k njemu v nebo raven, s vsakojačkemi molitvami nakinčen i s premišljavanjem istine pokazal, da bi ovak tebi, pobožni moj čtavec, priliku kakvu dal, po koj bi tvojoj pobožnoj volji zadosta vučinil i v nebo te zapeljal, kam stanovito dojdeš, ako pro (sic!) ravnanju knižice ove hodil budeš.

Primi je anda vu ruke tvoje serčeno i veselo…”

Originalni potpuni naslov, kao i tekstovi u molitveniku odudaraju od našeg gore navedenog priopćenja, naime latinično pismo za bilježenje nekih suglasnika i samoglasnika u vrijeme Sušnika bilo je drugačije, nego poslije Gajeve jezične reforme, što rabimo i danas. Molitvenik se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Originalni, skraćeni naslov: PUT /  VU / NEBO / PO / PRAVOI SZPO- / VEDI RAVEN…

Isti Sušnikov molitvenik je tiskan u Zagrebu „na Letto 1734.” po Ivanu Weitzu te se nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (signatura R 1874) no pod drugim naslovom: PUTNI TOVARUŠ…

Ovi su molitvenici isti, izuzev naslovne stranice, radi se naime o istom autoru i istom djelu s dva različita naslova. Manje razlike u molitvenicima javljaju se u broju slika, a sve je ostalo identično do kraja.

Na naličju petoga lista počinje se kalendar, koji skupa s pregledom Kavtreni posti zaprema daljih trinaest listova. Tiskan je na ukupno 386 stranica.

Sušnik nudi obilan i raznovrstan sadržaj.

Sušnik piše hrvatskim književnim jezikom u kojemu su rabljena i mađarska slova.

Sušnik je autor i mnogo znamenijeg djela Lexicon latinum… koji je tiskan u Zagrebu godine 1742. a smatran je djelom isusovca Andrije Jambrešića, premda je ovaj bio uglavnom tek samo njegov izdavač. Riječ je, ustvari, o Rječniku latinskog, hrvatskog, njemačkog i mađarskog jezika.

Literatura: VANINO, O. Miroslav 1932. Vrelo i prinosi. Sarajevo

Đ.F.

Foto: HAZU, commons.wikimedia.org

Comments are closed.