General bojnik Karlo Knezić (1808.–1849.)

Godina 1848. donijela je slobodu hrvatskim kmetovima u Mađarskoj koji su uglavnom stali na stranu mađarske revolucije. U redovima mađarske vojske, visokih časnika našli su se i Hrvati. Karlo Knezić bio je jedan od trinaest mađarskih generala koji su pogubljeni 6. listopada 1849. u Aradu. Njegovo poprsje postavljeno je pred zgradom Hrvatske osnovne škole i gimnazije u Budimpešti.

Karlo Knezić, general bojnik mađarske 48-aške revolucije bio je po podrijetlu Hrvat. Nakon sloma mađarske revolucije pogubljen je 6. listopada 1949. godine u Aradu sa još dvanaest generala s kojima se borio za mađarsku nezavisnost od Bečkog dvora.

            U monografiji na mađarskom jeziku o generalu Karlu Kneziću se navodi: U načinu življenja, razmišljanju i djelima tako je postao Mađar da je u svojim osjećanjima, uspomenama u malim i velikim gestovima ostao zauvijek Hrvat.

            Rođen je u Hrvatskoj u Velikom Grđevcu, gdje mu je otac Filip bio glavni stražmeštar, tj. bojnik u graničarskoj Varaždinsko–đurđevačkoj pukovniji. Mađarski jezik je mali Karlo naučio od svoje majke. Prema obiteljskoj tradiciji školuje se u vojnim ustanovama. U vojnu školu u Bjelovaru stupa u svojoj sedmoj godini života. U Gracu 1824. završava vojnu kadetsku školu. U pokovniji u kojoj mu je i otac služio nastavlja vojnu karijeru, najprije je bio kadet, jest niži časnik. Imao je svega 18 godina kada u činu poručnika prelazi u 34. pješadijsku pukovniju III. bataljona u Kassi i u Jegri (Eger). Poslije je III. bataljon  preupućen u Hrvatsku gdje je stacionirao do 1830-te godine.

            Bataljon je vraćen u Galiciju te je djelovao u službi oružanih snaga za unutrašnju sigurnost, s naredbom da sudjeluje u gušenju ustanika poljske revolucije.

            O Knezićevim godinama do 1848. godine malo znamo, u Egeru 1844. sklapa brak. Od 1841. postaje satnik i zapovjednik satnije.

            Godine 1846. ponovo je vraćen u Galiciju, gdje je ponovono zadužen za gušenje poljskih ustanika. Ovi događaji bili su sudbonosni na njegov svjetonazor. Ovako se ih prisjeća: Moje samopoštovanje za sve žrtve gotovo rođeno je u bijedi Galicije, gdje je bezmoralna politika Metternicha, kao i djelovanje bezumnog i nemilosrdnog plemstva te  uslijed toga uvidjevši nemilosrdnost podivljalog poljskog naroda, probudila se moja savjest, a u mojoj duši probudila se čežnja za jednom boljem vremenu.

            U drugoj polovici srpnja 1848. godine, za vrijeme mađarske revolucije,  34. pukovnija prelazi na jug zemlje, gdje vodi borbe protiv srpskih ustanika. Knezević između siječnja i ožujka 1849. godine služi kao brigadni zapovjednik. U borbama kod Szolnoka ističe se te bude odlikovan odličjem III. klase. 13. ožujka 1849. godine dodijeljen mu je časnički čin pukovnika te je imenovan na čelo vojnog korpusa. Sudjeluje u pobjedonosnim borbama kod Tápióbicske, Váca, Nagysallóa i u oslobađanju tvrđe u Komáromu. Kossuth ga 1. svibnja imenuje generalom. Karlo Knezić je za 7 mjeseci mađarske revolucije, od satnika postao general. Za vrijeme zauzeća Budima nalazio se u mučnoj situaciji naime on je na jednom djelu tvrđe trebao voditi svoje vojnike protiv austrijske vojske u kojoj je služio njegov brat. No nije postao bratoubicom jer je vođenje juriša prepustio drugomu. Glavni vođa mađarske vojske Artúr Görgey je Knezića smijenio zbog vojnih neuspjeha kod Királyréva i Zsigárda. Nakon polaganja oružja pred ruskom intervencijskom vojskom 13. kolovoza bit će osuđen na smrt. Smrtna kazna trinaest aradskih mučenika izvršena je 6. listopada 1949. godine.

            Karlo Knezević, kao još i oko stotinjak drugih hrvatskih časnika mađarske revolucije, borio su se za progres – za slobodu i nezavisnost Mađarske i mađarskog naroda.

                                                                                             Đuro Franković

  

Comments are closed.