Hrvatska isusovačka škola u Pečuhu pokrenuta je prije 400 godina

Da bi mladež bila odgojena u bogobojaznom kršćanskom duhu

Najstarija Crkva Svih Svetih u Pečuhu

Na području pod osmanlijskom vlašću u misionarskoj službi Vatikana početkom 17. stoljeća pojavljuju se isusovci – mahom hrvatskog i mađarskog podrijetla – koji su nastojali osnovati škole u Podunavlju, tako i u Pečuhu, Mohaču i u drugim mjestima, svrhom „da bi u njima mladež bila odgojena u bogobojaznom kršćanskom duhu, a koja će se snalaziti u znanošću, što su njihovi roditelji s naročitim oduševljenjem i radošću  prihvatili, stoga upravo nastojimo da sinovi tamošnjeg puka postanu svećenici i župnici”, piše godine 1617.  papi V. Pavlu isusovac Marin de Bonis, rodom iz Šibenika, hrvatskim imenom nazivan otac Dobrojević, koji 1615. godine stiže u Beograd. Iz njegova pisma doznajemo da su već tri škole utemeljene: u Beogradu, Temišvaru i u Pečuhu. Nakon, za svega tri godine, već nam je poznato i ime učitelja, dijaka Mihálya u pečuškoj latinskoj školi, koja je 1620. godine imala približno 40 đaka. Ustvari, tako počinje školovanje i edukacija svećenika, naime u prvo vrijeme turskog vladanja, dok su još poduzimali velike ratove protiv Austrije, bile su zacijelo crkvene prilike u Donjoj Ugarskoj i Slavoniji, u svakom pogledu, teške pa tako i pogledu naobrazbe i života svećenika.

            O radu isusovačkih škola stoji nam na raspolaganju vjerodostojna arhivska građa iz arhive Isusovačkog reda u Rimu, ukupno 110 pisama, nastalih između 1613. i 1653. godine.

            Zahvaljujući zalaganju isusovaca i njihovim visokim organizacijskim sposobnostima glede osnivanja škola, uskoro je otpočela nastava u Pečuhu i Beogradu. Uslijed pomanjkanja svećenika zaređeni su za svećenike mladići bez dovoljno znanja i prokušane kreposti. Utemeljenjem isusovačkih latinskih škola i sjemeništa namjeravala se korjenito izmijeniti tada postojeća situacija.

Utemeljenje isusovačkih latinskih škola za katoličku mladež, a posebno radi uzgajanja i školovanja sjemeništaraca u Pečuhu i Beogradu vezuje se za zalaganje i djelatnost Istvána Szinija, kao i za, po književnim i lingvističkim ambicijama poznatog, nadarenog Bartola Kašića. U poluvremenu osmanlijske vladavine – Pečuh drže u rukama između 1543.-1686. godine –, na ovim područjima Ugarske i Slavonije raspala se katolička vjerska organizacija. No zahvaljući zalaganju bosanskih franjevaca, misionara isusovaca te malobrojnih svjetovnih svećenika počela je ponovo ojačati. Kašić iz Beograda 15. lipnja 1613. piše svom pretpostavljenom generalu (vrhovnom starješini) Reda Klaudiju Aquaviva da pečuški mađarski i slavenski živalj – pod drugima svakako valja podrazumijevati Hrvate – „toliko su siromašni da jedva mogu izdržavati svoju obitelj, a kamoli da još drže svećenika i meštra (učitelja – op. aut.), mada bi bilo velike potrebe za uzgoj njihove djece. Šizmatici (krivovjernici, tj. protestanti – op. aut.) imaju svu potrebitu skrb za plaćanje svojih svećenika i učitelja i za uzgoj mladeži, a koji, nastavom latinskog, grčkog i hebrejskog jezika istovremeno uče i krivovjerstvo.”

            Broj katolika u Pečuhu prema procjenama isusovaca bio je oko 500 duša, dok u okolici grada živjelo je oko 30 tisuća katoličkih vjernika, čiju su sposobniju djecu isusovci u svojim latinskim školama namjeravali educirati, opravdajući to s valjanim razlogom: „treba riješiti pitanje škola u Beogradu i u Pečuhu, gdje mladež valja podučavati na gramatiku, da bismo ju kasnije mogli slati u seminarij. U Raguzi (Dubrovniku – op. aut.) potrebno je utemeljiti jedan takav seminarij. On bi bio sigurno mjesto jer u očima Turaka ne bi postao sumnjivim, a uz male izdatke mogao bi se u njemu smjestiti popriličan broj mladih ljudi. Pomoć bi davali i grad Raguza i crkvena županija”, navodi Bartol Kašić, koji je, kako doznajemo iz pisma, raspolagao i diplomatskim taktom. Njegov se stav temelji na vlastitim iskustvima, naime valja reći: Osmanlije su se sasva drugačije odnosili prema onima koji su dolazili ili se vraćali na okupirana područja s juga, a ne sa sjevera ili zapada.

            Starješina Reda Klaudije Aquaviva 20. srpnja 1613. godine upućuje pismo u Pečuh svjetovnom svećeniku Gergelyu Vásárhelyiju, rodom iz Marosvásárhelya, da se obratio austrijskim i njemačkim kneževima za materijalnu pomoć. I u njihovom je interesu bilo širenje katoličke vjere. Možemo pretpostaviti da nije izostala ni novčana podrška, te zahvaljujući agilnom i istrajnom svjetovnom svećeniku don Šimi Matkoviću otvaraju se isosvačke škole u Pečuhu i Mohaču. Možemo pretpostaviti da još iste godine. Dakle, hrvatsko školstvo u tom gradu ove godine bilježi 400. obljetnicu svoga utemeljenja i djelovanja.

U blizini Crkve Svih Svetih, u ulici Tettye, nalaze se kuće koje podsjećaju na stara vremena

            Bartol Kašić i István Szini pošavši godine 1613. iz Beograda, na putu kroz naselja u Srijemu, stižu u Mohač, Šumberak (Somberek) i Szebény, gdje je Kašić uoči Uskrsa održao propovijedi, pričestio mještane te iskusio i to da žitelji tih područja unazad već pedeset godina kako nisu vidjeli katoličkog svećenika. Bio je ipak optimistički raspoložen: „Mladež je talentirana i spremna za usvajanje pisma i čitanja i na učenje”. Ugledni i visokoobrazovani Bartol Kašić, kao prvi korak traži da se u Baranju, Srijem i u istočnu Slavoniju pošalje do pet-šest isusovaca, odnosno, svjetovnih svećenika koji bi u ovdašnjim gramatičkim školama vodili nastavu.

U pečuškoj školi otpočela je nastava, međutim, točan datum osnutka škole nije nam poznat, no svakako datira ranije od godine 1620. Obuka je trajala u svemu tri godine. Đaci su se prve godine usavršavali u čitanju. Pri tomu služili se „alfabetarima” ili tablama. Ovakvi početnici zvali su se „tabulistima”. Kod čitanja upotrebljavani su psaltiri. U drugom se razredu učila latinska gramatika prema glasovitom piscu Emmanuelu Alvarezu, isusovcu iz Portugala. Gramatiku na latinskom jeziku izdao je 1573. U nastavi rabljena je kroz jedno cijelo stoljeće. Poznata je bila i Donatova knjiga, iz koje se također učila gramatika. Drugoškolci zvali se „donatisti”. U trećem su razredu đaci čitali Ciceronova djela i služili se latinskim rječnicima.

            U svom samostanu u Pečuhu isusovci davali su đacima hranu i odijelo. Sredstva su skupljali po naseljima, a pomoć im je pružao i župnik u Salanti Fabijan Vidoc (kasnije se javlja svom biskupu Benediktu Vinkoviću iz Turbéka, okolice Sigetvara, kuda ga šalje njegov pretpostavljeni u podravska hrvatska sela, svrhom da hrvatske vjernike vrati na katoličku vjeru).

            Poznata su nam i imena pečuških isusovaca koji su ovdje završili školu te postali dušobrižnici u svom rodnom gradu. U Pečuhu je rođen Bálint Pécsi, István Gáll, Mihael Bittevi i Mikola Ermanović.

Oko Crkve Svih Svetih prostiralo se groblje čiju uspomenu čuvaju nekadašnji nadgrobni spomenici nakon osmalijskih vremena (1686.). Ovdje je pokopan i neolatinski pjesnik Stjepan Adžić (1730. – 1789.)

            U mađarskom jeziku podjednako verziran iususovac hrvatskog porijekla Juraj Cvetić  usprkos da nije imao nimalo volju za rad u školi, u njoj djeluje od 1622. godine, pa čak šest godina upravlja školom u Pečuhu. Isusovci su se za vrijeme održavanja Velikog tjedna na Veliku subotu godine 1622. uselili u novoizgrađeni samostan. Cvetič svojima pretpostavljenima u Rimu šalje pismo sljedećeg sadržaja:„O sebi moram napisati da se jako loše osjećam. Mjesni superior  (János Cserneky – op. aut.) nagovorio je Red u Beču da me primoraju na rukovođenje školom. Rekoše mi, ako se ne budem toga prihvatio, tada će me vratiti nazad. Ja želim otići, ako li ne bude drugog rješenja za mene. Ja nisam tražio rad u školi jer sam to mogao i tamo dobiti, gdje sam ranije bio. Htio sam voditi skrb o blaženstvu duša. Da sam znao da je tom dobrom čovjeku potreban učitelj a ne dušobrižnik ne bi se tražio ovamo. Pored toga, ja se i ne mogu razabrati u zbornom pjevanju. A pošto ovdje se svaki blagdan dvaput slavi, jednom prema starom, a jednom prema novom kalendaru, no pored toga moramo još obavaljti i svećenički posao – iskreno govoreći pred Bogom, ja to ne mogu izdržati. U nekoliko navrata sam već sve ovo iskusio kada sam učitelja zamjenjivao u pjevanju. Uz to još bi se dalo dodati da svim ovim ogromnim naporima nema puno smisla. Jer kada neko dijete nauči čitati napušta školu, pa nijedno ne stigne naučiti deklinaciju imenica i konjugaciju glagola. No to se već i ne odnosi na mene…”

            Barski nadbiskup Petar Masarecchi u Podunavlju je također obavljao kanonsku vizitaciju jeseni 1631. i tijekom 1632. godine, pohodivši Pečuh. Pribilježio je da pečuški isusovci drže školu za 30 mladića. U Mohaču imaju 15 đaka sjemeništaraca. Oni će nakon svršetka studija obavljati službu u Slavoniji i Mađarskoj. Nadbiskup Masarecchi obišao je okolišnja sela i propovijedao hrvatski, a njegov pratilac isusovac, mađarski. Narod je svagdje i radosno primio nadbiskupa. Na državnoj granici prema Blatnom jezeru Osmanlije obično su onemogućavali sprovedbu vizitacije.

            U to vrijeme je bio pečuški naslovni biskup Benko Vinković. Doduše nije boravio u središtu svoje biskupije već u Zagrebu. Zamolio je isusovce u Beču i Gracu da prime u svoje škole njegova četiri pečuška đaka. Nastojao je izmijeniti postojeće stanje u Pečuškoj biskupiji, gdje na više tisuća vjernika dolazi samo sedam svećenika.

Da bismo dobili pravu sliku o gradu Pečuhu mogli bismo navesti Massarecchijev izvještaj (1633.): „Grad Pečuh nalazi se na lijepom brežuljku, a okolo njega prekrasna je i bogata ravnica; pečuška je katedrala lijepa građevina (bila!), a uz nju je ruševan, nenastanjen biskupski dvor; u gradu ima katolička crkva oko 500 katolika Hrvata i Mađara; dušobrižnici su četiri isusovca već 15 godina (od godine 1618.), tri Mađara i jedan Hrvat; oni drže škole za 30 mladića koji imaju postati licencijati; podalje od Pečuha u selima žive seljaci katolici Hrvati i Mađari. Kao i u Srijemu tako se i u Pečuškoj biskupiji vide mnoge porušene crkve i samostani a što se ne može gledati drugačije nego sa suznim očima.”

Isusovačka škola utemeljena u Pečuhu 1613. godine nalazila izvan gradskih zidina u neposrednoj blizini Crkve Svih Svetih.

                                                                                  Tekst i snimke Đuro Franković