Klimpuški Misal

Stereotipije pod povećalom

Dobar poznavatelj kulturološke prošlosti Hrvata u zapadnoj Ugarskoj, danas Gradišću profesor Alojz Jembrih objavio je studiju pod naslovom Juraj Vuković iz Jastrebarskoga u Klimpuhu (Gazophylacium, br. 1-2. Zagreb, 2009.).

I najobičniji poznavatelj bogate prošlosti, unutar toga kulturne povijesti i pismenosti Hrvata u Gradišću, odmah će postaviti pitanje nije li to oglođena kost ponovno pisati o čuvenom Klimpuškom misalu, dragocjenom biseru naše hrvatske pismene baštine, o kojemu su napisane mnoge studije?

            Profesor Jembrih stavio je ponovo pod povečalo dosada objavljene studije o klimpuškom Misalu tiskanom na tri jezika, upozoravši  na krive stereotipije, koje se čak i danas ponavljaju, odnoso, prema njemu, riječ je o disparatnim rečenicama, a one razumije se u slavistici izazivaju zbrku. Mi ćemo ih posredstvom teksta profesora Jembriha uočiti i pokušati na svoj način „eliminirati”.

            Pouzdano se zna naime da je Juraj Vuković iz Jastrebarskog (Hrvatska) u rukopisnim zapisma u povijesti gradišćanskohrvatske pismene riječi ostavio iza sebe dragocjeno svjedočanstvo na hrvatskom jeziku u klimpuškom Misalu. Analizu rukopisnog zapisa poznatog po nazivu klimpuški Misal mađarskoj i slavističkoj javnosti prvi je predstavio još davne 1681. godine mađarski arheolog, Flóris Rómer (1815.-1889.) pod naslovom Klempai Ájtatos Alapítványok (Pobožne zaklade u Klimpuhu), na mađarskom jeziku. Riječ je o rukopisnom zapisu u latinskome klimpuškom Misalu. Ovaj Misal se u 16. stoljeću služio kao bogoslužna knjiga u župi Klimpuhu (Kligenbach, Klempa), koja se katolička župa (fara) nalazila u Biskupiji Đura (Győr), pobliže u kotaru Šopron.

U svezi interpretacije datog klimpuškog Misala, kao što rekoh, rodila su se brojna vrijedna djela, no uočljivo je da je bilo i stanovitih zabluda. One su se čak i ponavljale te postale uvriježene stereotipije, kojih se, dakako, trebamo maniti ili daleko obići! Alojz Jembrih u ovodnom djelu svog teksta vodi nas tragom iseljavanja Hrvata iz Hrvatske u zapadnu Ugarsku. Seobe zahvataju veliki mah, naročito poslije kobne Krbavske bitke (1493.).

U svezi narečenim klimpuškim Misalom valja reći da nam njegovo postojanje zorno svjedoči o obavljanju misnog slavlja na staroslavenskom jeziku, dok su propovijedi bila, po mome mišljenju, odražana na tada formirajućem gradišćanskohrvatskom jeziku, tj. za vjernike razumljivom jeziku.

Gradišćanskohrvatski autori su tijekom vremena u sprezi obradili navedenu problematiku koja nam u današnje vrijeme, zahvaljujući njihovom maru i pristupima, postaje shvatljiva i pristupačna. Ponajprije se je svećenik Štefan Geošić, rodom iz Petrovog Sela,  prihvatio ispraviti netočne podatke u Rómerovom članku. Očito, mađarski autor nije poznavao hrvatsku ćirilicu i glagoljicu stoga navodi da klimpuški Misal sadrži «više srpskih pjesama». Martin Meršić, ml. 1935. u Kalendaru Naša domovina isto se latio objektivne interpretacije narečenog djela u članku Ćirilske i glagolske zabilješke klimpuških strih mašnih knjig. Autor navodi: «U Győru (Juri) u knjižnici jurske biškupije se nahajaju jedne u letu 1501. štampane latinske mane knjige (misale), ke su došle 1504. leta u posedstvo klimpuške crikve. (…) Na zadnjoj strani mašnih knjig se nahaja ćirilicom i glagolicom pisani hrvatski tekst…” Alojz Jembrih s pravom zamjećuje kako Meršić rabi množinski oblik za misnu knjigu (misal), a riječ je o jednoj knjizi. Meršićeva je zasluga da je ćirilički tekst Očenaša transkribirao u suvremenu latiničku grafiju uz to donosi i uskrsnu pjesmu Cancio de resureccione Domini (Pjesma o uskrsnuću Gospodina). Tekst je zapisao Juraj Vuković iz Jastrebarskog. Meršić je pak njegovo ime pogrješno pročitao i navodi ga pod imenom Djure Soković. No, Meršiću a ni drugim autorima nije uspjelo adekvatno odgonetnuti zapise ispod Vukovićeva potpisa. Prema Jembrihu „se taj potpis odnosi na cjelokupni tekst pisan ćirilicom (bosančicom), dakle, na Očenaš i pjesmu Kristuš je gore ustal.” Uz to postoji i dvojba kod navedene godine 1564., a koji se arapski broj dopisao nakon Očenaša. Neki su ga autori pročitali kao 1561. godinu, dok je ispravna ona prva. Dabome, i dalje će se lomiti kopja kome pripada glagoljički zapis, Filipoviću ili Živaniću, odnosno, nekoj nepoznatoj trećoj osobi. Jezik Vukovićeva dva teksta pokazuje obilježja kajkavštine što je i razumljivo jer i on potječe s kajkavskog područja.

Mate Ujević (1901.–1967.) u svojoj knjizi Gradišćanski Hrvati (1934.) u svezi sa zapisom tzv. klimpuškom Misalu iznosi neke netočnosti koje će neki kasniji autori beskritički preuzeti i prenositi kao stereotipiju a na koju autor Jembrih također upozorava. Grdišćanac Eugen Biricz (1949.) u svojoj disertaciji na njemačkom jeziku piše da je tekst pisan na zadnjoj stranici klimpuškog Misala glagoljicom, što je pogrješka, naime, pisan je ćirilicom, tj. Očenaš i uskrsna pjesma. No, Biricz je ubrzo korigirao svoj stav i iznosi da je veći dio hrvatskih bilježaka u Misalu pisan starim ćiriličkim pismom. Meršićevu trvdnju o glagoljičkim slovima prihvaća i Josef Rittsteuer (1953.), što nije točno. Martin Meršić, ml. 1974. godine donekle korigira svoj raniji stav i precizira imena tj. navodi točno ime župnika Jurja Vukovića ali se drži stava da su dva narečena teksta pisana ćirilicom, bosančicom i glagoljicom, što bi značilo da je dalje ostao kod zbrke.

Iste godine (1974.) mađarski slavist László Hadrovics u knjizi Schrifttum und Sprache der burgenländischen Kroaten im 18. nund 19. Jahrhundert, bit će određeniji u svome opisu sadržaja rukopisa u klimpuškom Misalu. Hadrovics navodi kako je Klimpuh u prvim desetljećima 16. st. bio s njemačkom većinom, a u 60-tim godinama 16. st. s hrvatskom većinom naseljen.

Josef Vlasits (Josip Vlašić, 1986.) u svom članku na njemačkom jeziku, također i Augustin Blazovich (Blazović, 1986) osvrtali su se na zapis u klimpuškom Misalu, ali su proizvoljno iznosili tvrdnje koje nisu u skladu s istinom. I takve su tvrdnje „rodile” stereotipne rečenice u kasnijim tekstovima drugih autora.

U tekstu Nikole Benčića tiskanom u zborniku Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata (1995.) s podnaslovom Književnost uzvišenog štovanja Gospodina u svezi sa zapisom u klimpuškom Misalu naći će se neke netočnosti, koje Jembrih precizra uz komentare.

No, ovo vrijedno djelo probudilo je interes i Bele Schreinera (1983.) te će ga na njemačkom jeziku predstaviti njemačkim čitateljima, koji, prema Jembrihu, ostaju prikraćeni za točne podatke o njemu, kakve je to bio naveo Hadrovics.

Božena Vranješ-Šoljan u knjizi Gradišćanski Hrvati između tradicije i suvremenosti (2005.) isto se ne libi preuzeti nekih stereotipija, kao ni Nives Ritig-Beljak (1995.). Ova druga autorica u knjizi Pregled usmene književnosti, a riječ je o gradišćanskoj, iznosi: «Najstarijim jezičnim spomenikom danas smatramo tekst Očenaša i uskrsnu pjesmu Kristuš je gori ustal, dopisane bosančicom i glagoljicom na praznu stranu klimpuškog Misala 1564». I to je ono, što dovodi u zabludu, konstatira Jembrih, naime, spomenuti tekstovi doista nisu «dopisani bosančicom i glagoljicom». Pisani su samo bosančicom (ćirilicom)!!!

Na kraju valja navesti havelvrijedan pothvat Katharine Tyran, Gradišćanke, koja se je u svom diplomskom radu prva usudila obraditi Očenaš i pjesmu Kristuš je gori ustal, s paleografskoga i morfološkoga gledišta. Autorica je pod mentorstvom dr. sc. Nikole Benčića izradila svoj rad. Autorica s pravom konstatira da jezik klimpuškog rukopisa nije crkvenoslavenski, kako su to neki navodili, nego je hrvatski čakavsko-kajkavski jezik. Zadnja rečenica u Očenašu ne može se uzimati kao dokaz staroslavenskoga jezika, zato što piše «izbavi nas od neprijazni».

Na temelju teksta Alojza Jembriha za čitatelje Zornice nove sastavio Đuro Franković

Comments are closed.