Kutak za narodnu književnost

Narodne pripovijetke izražavaju život naroda,

o čemu su ljudi razmišljali, čega su se plašili, što su voljeli ili zbog čega su tugovali, veselili ili patili. Balint Vujkov, hrvatski književnik, sakupljač narodnog blaga, dao je veliki doprinos hrvatskoj narodnoj književnosti, jer je uspio spasiti i zapisati bisere hrvatskih krajeva Mađarske. Njegova zbirka pod naslovom Cvjetovi mećave  Hrvatske narodne pripovijetke iz Mađarske, Rumunjske, Austrije i Čehoslovačke izbor je narodnih pripovijedaka Hrvata u Mađarskoj iz koje su izdvojene neke pripovijetke u kojima se očituju odnosi među ljudima, odnos prema Bogu, snalažljivost ili mane pojedinaca u raznim životnim okolnostima te životinje preko kojig se otkrivaju osobine ljudi i ukazuju na njihove nedostatke.

Uže od pljeve

Prije neg što sam se rodio moro sam đedu, svojeg apu starog, nosit na kršćenje, a onda još nije bilo popova nego gore u nebo smo morali nosit Bogu dragome. Sad usijem ja jedno zrno kukuruza, pa sjednem na to zrno i kako je raslo tako je išo sam gore do neba. Kad sam stigo gor, a Bog baš istresivo iz opanca zemlju. Pitam ga, pa di je bio?

  • Ej, – kaže sinko, oro sam i sijo. Kaži šta si dono?
  • Nosim, evo, svojeg đedu pa ga pokrsti.
  • Oću, -kaže-čekaj dok užinam.

Ha, dobro, čeko sam dok je jo. Kad je odužino on lati pa pokrsti mojeg đedu. Gleđem: došlo svinja njekoliko pa izvaljili moj kukuruz. Sad kako ću ja doma ić? Šta ću i kako ću?! Sad ja ne morem nikako dol. Vidio sam tamo tri vreće pljeve. Kad mi nije do užinat, uzmem ja od Boga dragog pljevu. Latim, od pljeve osučem jedno dobro dugačko uže. E, sad nije stiglo do zemlje, ko toranj od naše crkve tako još trebalo bi da sam pl’o. A ja ništ, kad nije stiglo do zemlje, ja latim, predvostručim, pa sad hajd dole. Sad idemo mi dol, a gor jako puvo vjetar, velika zima bila. Šta ću s đedom? Sad kršćen, a zima velika. Đedu metnem na uže- imo sam dvi-tri igle, latim pa raskoljim i onda naložim vatru. Tu smo se mi ugrijali ja i đeda-dobro!

Idemo mi dalje dol, kako mi dol došli tako kako je crkva, toranj kaki je visok,a uže se otrže pa ja spade, zapo u zemlju ja i dedak. Sad šta ću? Latim pa otrčim doma, donesem budak, sa budakom iskopam se ja njekako, pa i dedaka iskopam. I kako ću ja doma, a vidim idu vrlo mnogo vrana,letu, sve su pokrili nebo. Joj, dedaku će iskopat oče! A ja ništ, lati pa se baci budakom i sve vrane pošćepo, sve meso a perje ni jedno. Latim pa zapaljim, a ono meso izgorelo ne perje. Sad šta ću, šta ću, hajd, tražiću moj budak, a ono budak izgoro, a držlo ostalo. To sam dono doma i dedaka.

Kazivač: Đuro Kökényi, rođen 6. 6. 1908. (Kukinj)

Vujkov, Balint. (1971) Cvjetovi mećave  Hrvatske narodne pripovijetke iz Mađarske, Rumunjske, Austrije i Čehoslovačke.  257.-258.  stranica, broj pripovijetke: 115. Matica hrvatska, Zagreb

Mačka i miš idu nakrst

Bila je negdi jedna mačka i jedan miš, uvek su zajedno živeli. Našli su jedanput ćup mašću i odneli so na oltar u crkvu. Mačka jedanput čuje od miša toda on ide u crkvu nakrst, jel će njegove kume dečoka krstit. Dojde miš iz crkve i mačka pita:

  • No, što je bilo ime dečoka?
  • Lizo sam odozgor.

Drugiput opet otide miš u crkvu nakrst, kaže da će njegove kume drugog dečoka krstit.

-No što je bilo ime dečoka?-pita mačka.

– Lizo sam po pol.

-No, to je lepo ime!

I treći put otide miš u crkvu, dojde natrag, a mačka:

-No što je bilo ime dečoka?

– Lizo sam do dna.

– Ito je lepo ime.

Projde vreme i jedanput mačka kaže:

-Znaš šta Miško, idemo mi pojest našu mašću.

Otidejo i vidijo da je prazan ćup. Kaže mačka:

-Miško, ti si pojo našu mašću.

A on:

-Nisam.

-Ti si pojo.

-Nisam.

Svađali se dok mačka nije kazala:

-Dobro, Miško, ali i ja sam došla u crkvu nakrst, jel će i moje kume dečoka krstit.

-Dobro, a što je ime dečoka?

-Mačka pojela miša!

I ona pojela Miška. Odonud je mačka vatala miše.

Kazivačica: Ljubica Gergić, učenica (Starin)

Vujkov, Balint. (1971) Cvjetovi mećave  Hrvatske narodne pripovijetke iz Mađarske, Rumunjske, Austrije i Čehoslovačke.  57.-58. stranica, broj pripovijetke: 4. Matica hrvatska, Zagreb

Odabrala: Lilla Trubić

Comments are closed.