Marijanska svetišta

Svehrvatsko zajedništvo pod okriljem Majke Božje!

Piše Tomislav Vuković

Nije potrebno posebno isticati mjesto i ulogu Majke Božjega Sina općenito u svagdašnjem životu svih kršćanskih vjernika, a posebice katoličkih Hrvata ne samo u domovini Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nego i diljem okolnih zemalja, koje su tijekom spleta povijesnih okolnosti naselili i u njima pronašli svoj drugi dom. O tome uz ostalo svjedoče brojna svetišta u kojima se na poseban način štuje »Majka«, »Kraljica«, »Zagovornica«, »Odvjetnica« i »Utočište« hrvatskoga naroda, kako joj to vjerni predci iz zahvalnosti od davnina nadjenuše imena prepuna simbolike, nježnosti, ljubavi i pouzdanja. Tako su tijekom stoljeća ne samo jezik, tradicija, običaji i povijesna baština stvarali svehrvatsko zajedništvo, nego je ono, također, na poseban način očuvano pod okriljem Majke Božje.

Italija – Gospa od Canneta

Spominjući se hrvatskih sunarodnjaka u susjednim zemljama sa zapada prema istoku, na prvom mjestu potrebno je na zemljopisnoj karti prst staviti na južnotalijansku pokrajinu Molise, na brdovitom području Apenina udaljenoj samo 30-ak km od jadranske obale, gdje su se Hrvati bježeći pred Turcima u nekoliko valova doselili s područja južno od Cetine iz podbiokovsko-neretvanskoga područja u 15. i 16. stoljeću. Danas ih nešto manje od 2000 živi u tri sela: Montemitro (Mundimitar), Acquaviva Collecroce (Kruč) i San Felice del Molise (Filić). Oni svake godine redovito u rujnu hodočaste u marijansko svetište Gospe Žalosne (Santuario dell’Addorata) u Castelpetroso zajedno sa svim ostalim župama nadbiskupije Campobasso-Bojano, kojoj pripadaju i njihove župe.

No jednako tako, još i više, vole hodočastiti u samo 10 km udaljeni Canneto, u kojem se prema svjedočenju fra Petra Milanovića, nekadašnjega višegodišnjega njihova župnika, rado i vjenčavaju i krste djecu. To se svetište nalazi u prekrasnoj prirodi u Nacionalnom parku D’Abruzzo na 1020 m nadmorske visine. Prema staroj predaji Gospa se ukazala pastirici Silvani »u jarkom svjetlu i nebeskoj ljepoti« i na tom je mjestu podignuta stara crkvica u 9. st. Novija se spominje g. 1288. uz nekadašnji benediktinski samostan. Tijekom povijesti više je puta obnavljana i proširivana, posebice 1693. i 1857. kada je dobila današnji izgled. Hrvatski hodočasnici skupa s hodočasnicima ne samo iz obližnjih pokrajina Abruzzo i Molise, nego i iz udaljenijih Lazija i Campanije običavaju moleći i pjevajući tri puta obići svetište, u kojemu se čuva čudotvoran Gospin kip s Djetetom u ruci iz 13.-14. st.

 

Austrija – Gospa Marijaceljska

Svi su iskreni hrvatski rodoljubi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ponosni na svoje sunarodnjake u susjednim zemljama, koji su uspjeli tijekom stoljeća očuvati nacionalni i vjerski identitet. Među njima zbog brojnosti, organiziranosti i vrlo žive i nikada prekinute veze s matičnom domovinom posebno mjesto zauzima hrvatska manjina u Austriji – nazvana gradišćanski Hrvati po austrijskoj pokrajini Gradišću, koju su u najvećem broju naselili kontinuirano tijekom 16. stoljeća. Danas je njih oko 50 tisuća okupljenih u većem broju oko kotarskih mjesta: Željezno (Eisenstadt), Gornja Pulja (Oberpullendorf) i Borta (Oberwart). Njihovo je omiljeno hodočasničko odredište glasovito marijansko svetište Mariazell u Štajerskoj, gdje se okupljaju vjernici iz srednjoeuropskih zemalja: Austrije, Bosne i Hercegovine, Češke, Hrvatske, Mađarske, Poljske, Slovačke i Slovenije. Gospa Mariazellska časti se, dakle, ne samo kao »Magna Mater Austriae« – Velika Majka Austrije, nego i kao »Mater Gentium Slavorum« – Majka slavenskih naroda. Prema predaji svetište je utemeljio 21. prosinca 1157. monah Magnus iz benediktinskoga samostana St. Lambrecht, koji je donio maleni čudotvoran Marijin kip. Prvu je tamošnju crkvu, 117 km udaljenu od Graza, smještenu na 800 m nadmorske visine, izgradio g. 1200. moravski grof Heinrich, a hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I. darovao je 1365. sadašnju sliku »milosne Majke Božje Marijaceljske«. Hodočašće je gotovo zamrlo tijekom reformacije i turske vladavine na tim prostorima, ali je već krajem 17. stoljeća došlo do ponovnoga procvata, kada je završena obnova i proširenje marijaceljske bazilike. Gradišćanski Hrvati ne samo iz Austrije, nego i iz Mađarske, Slovačke i Češke svake godine redovito hodočaste u to marijansko svetište, slaveći misu na svom materinjem jeziku.

Mađarska – Gospa Judska

Migracijski valovi Hrvata od 15. do 18. st. iz BiH i Hrvatske na područje današnje Mađarske bili su najveći, očekivano, za vrijeme turskih osvajanja, kada su s bosanskim franjevcima naselili zapadna, južna i središnja područja, uzduž mađarsko-austrijske granice, Balatona, preko Baranje, Podravine i Bačke, sve do Budimpešte i njezine okolice. Prema različitim statističkim pokazateljima i procjenama, danas ih je oko 50 tisuća te s bogatstvom subetničkih zajednica, koje ljubomorno čuvaju i njeguju kao Bunjevci, Dalmatini, Raci i Šokci te bošnjački, gradišćanski, podravski i pomurski Hrvati, čine cjeloviti hrvatski etnički korpus. Zbog zemljopisne rasprostranjenosti po cijelom mađarskom području teško je odrediti najvažnije marijansko svetište tamošnje manjine, ali zbog najveće brojnosti hrvatske manjine u Baranji i povijesnoga značenja i ugleda među mađarskim i hrvatskih hodočasnicima, to mjesto pripada Gospi Judskoj u Mariagyudu, svetištu 25 km južno od Pečuha i samo 30-ak km od Osijeka. Upravo je iz toga svetišta svojedobno u Osijek stigao kip Gospe Judske, koja se danas slavi kao Gospa Osječka. Jud je bilo hodočasničko odredište još u ranom srednjem vijeku, a benediktinci su iznad Gospina kipića podno tamošnjega brda i izvora podigli kapelicu. Danas se mise u obnovljenoj i dograđenoj crkvi g. 1739. uz nekadašnji franjevački samostan slave na mađarskom, hrvatskom i njemačkom jeziku. Zbog iznimno velikoga broja hodočasnika, posebice u ljetnim mjesecima, g. 1938. podignut je oltar na otvorenom prostoru pokraj svetišta. Dio samostana preuređen je u hodočasnički dom Pečujske biskupije »Domus Mariae«. /Istaknuta slika/

 

Srbija – Gospa Tekijska

U sjeveroistočnom Srijemu na obroncima Fruške gore nedaleko od Petrovaradina, uz međunarodnu cestu Novi Sad – Beograd, smjestila se impozantna crkva Gospe Snježne neogotičko-romaničkoga stila, s dva zvonika i kupolom, koja plijeni pozornost ne samo slučajnih namjernika, nego i hodočasnika iz Vojvodine, Srbije i Hrvatske. Sadašnji oblik proštenišna crkva Gospe Tekijske dobila je 1881. g. zahvaljujući ondašnjem rektoru svetišta, petrovaradinskomu župniku i opatu Iliji Okrugliću Srijemcu. Prema predaji, na mjestu sadašnje crkve nalazila se srednjovjekovna kršćanska bogomolja posvećena Blaženoj Djevici Mariji koju su, najvjerojatnije, podigli redovnici petrovaradinske cistercitske opatije. Nakon turske najezde i zaposjednuća tih krajeva 1526. godine ona je srušena i na njenom je mjestu podignuta muslimanska bogomolja, u narodu poznata kao Tekija. S današnjega je motrišta svakako zanimljiv križ na kupoli postavljen iznad polumjeseca, što je simbolički odjek davnoga povijesnoga događaja iz 1716. kada je austrijska vojska po zagovoru Majke Božje pod zapovjedništvom Eugena Savojskoga porazila nadmoćnu tursku vojsku s velikim vezirom Damadom Ali-pašom. Eugen je u znak zahvalnosti darovao petrovaradinskoj crkvi sliku Bogorodice s djetetom – Isusom u naručju, koja je 26. srpnja 1754. na spomendan sv. Joakima i Ane svečano unesena u crkvu, pa se u znak sjećanja na taj događaj slave »Male Tekije«, a blagdan Snježne Gospe slavi se u svetištu kao »Velike Tekije«. U novije su vrijeme iza crkve izgrađene postaje križnoga puta i mala kamena špilja s Gospinim kipom. Mise se za hodočasnike slave na hrvatskom, mađarskom, njemačkom i slovačkom jeziku, kao i na staroslavenskom jeziku za grkokatoličke vjernike.

Rumunjska – Gospa Marijaradnanska

Danas su već poznati povijesni podatci o iseljavanju hrvatskoga naroda s pradjedovskih ognjišta predvođenih bosanskim franjevcima u mirnija i sigurnija različita europska područja daleka od turskih vlastodržaca od 14. stoljeća pa nadalje, pa tako i u današnju Rumunjsku oko administrativnoga, političkoga, kulturnoga, gospodarskoga i crkvenoga središta – Temišvara u današnjoj Karaš-severinskoj županiji. Jedna se skupina naselila u selo Rekaš, druga u Keču, a najbrojnija u Karaševo i okolicu, po kojemu su i dobili ime karaševski Hrvati. Kako je to zapisao stari franjevački kroničar, bili su to »predjeli veoma nepogodni za stanovanje ljudi«. Njih oko 7000 živi u sedam sela, osim Karaševa i u Lupaku, Klokotiću, Ravniku, Vodniku, Jabalču i Nermiću. Oni rado hodočaste u svetište Majke Božje u Ciklovi, ali svake godine na blagdan Rođenja BDM sudjeluju u zavjetnom hodočašću u najveće marijansko svetište Temišvarske biskupije u Mariji Radni, udaljeno nešto više od 30 km od grada Arada. Mjesto se prvi put spominje već g. 1440., a prema predaji jedna je bogobojazna udovica g. 1520. ondje podigla kapelicu. Kasnije su bosanski franjevci podigli crkvicu u kojoj se štovala čudotvorna Gospina slika izrađena u Italiji, koju su prema tradiciji donijeli iz Bosne. Godine 1695. osmanski su vojnici spalili tu kapelu u Radni, ali čudotvorna je slika ostala netaknuta. Veliki je franjevački samostan izgrađen g. 1750., a današnja impozantna barokna crkva s dva tornja, dovršena g. 1767., danas nosi naslov »bazilika minor«. Hrvatsko zavjetno hodočašće je na blagdan Rođenja BDM, a mise se slave i na mađarskom, njemačkom, češkom, rumunjskom i bugarskom jeziku. Brojni hrvatski hodočasnici još i danas do Gospe u Mariji Radni pješače u skupinama tri puna dana.

Kosovo – Gospa Letnička

Kada se spomene hrvatska manjina na Kosovu, odmah se s pravom pomisli na Janjevo, najstarije i nekada najbrojnije hrvatsko naselje na tom području, koje su tijekom 14. st. naselili trgovci i rudari iz drevne Dubrovačke Republike. No Hrvati su naselili i selo Letnicu sa zaseocima Šašare, Vrez, Perutinović, Zagrađe, Podrid i Vrnavokolo, tako da ih je sve skupa prema popisu iz g. 1991. bilo još nešto manje od 9000. Zbog nepovoljnih političkih i gospodarskih uvjeta već g. 1948. započeli su veći valovi iseljavanja, koji su trajali sve do novijega vremena, tako da ih danas, prema nekim procjenama, na pradjedovskim ognjištima ima samo nešto više od 300. Tijekom svih stoljeća uspjeli su očuvati hrvatski nacionalni identitet i katolištvo, o čemu svjedoči i marijansko svetište u Letnici, staro više od 700 godina. Hodočasnička crkva u Letnici s čudotvornim kipom Majke Božje nalazi se u jugoistočnom dijelu Kosova, na sjevernim padinama Skopske Crne gore na 755 m nadmorske visine, između Uroševca i Gnjilana, nedaleko od Vitine, s kojom je povezuje jedina cesta – svojevrsni »izlaz u svijet«. Od davnih se vremena pamti da su tamo hodočastili ne samo katolički Hrvati i Albanci, nego i pravoslavni Srbi, Makedonci i Romi, kao i muslimani. Gospi se posebno utječu žene moleći za blagoslov potomstva i pomoć u slučajevima neplodnosti.

 

Crna Gora – Gospa od Škrpjela

Boka kotorska nije tek, onako, pjesnički nazvana »zaljev hrvatskih svetaca« jer je ona iznjedrila sv. Bogdana Leopolda Mandića, bl. Ozanu Kotorsku, bl. Graciju iz Mula i brojne druge, široj javnosti, manje poznate svete velikane i uzore Katoličke Crkve. Uz Boku kotorsku su s pravom vezani Hrvati u Crnoj Gori, kojih prema nekim procjenama ima zasigurno više od 6021, koliko ih se prema popisu pučanstva 2011. izjasnilo pripadnicima hrvatskoga naroda, iako ih, odmah treba reći, ima i u, za te prilike, većem broju u Podgorici, kao i u Baru. Njihovo je najpoznatije marijansko svetište, poznato i daleko izvan granica Crne Gore, Gospa od Škrpjela. »Rođendanom« toga današnjega otočića sa zavjetnom crkvom u središtu Bokokotorskoga zaljeva smatra se 22. srpnja 1452. kad su prvi put vjernici s kopna u barkama u procesiji ponijeli kamenje i počeli ga nasipati Gospi u čast oko grebena ili hridi (»škrpjela«) na pučini ispred gradića Perasta, a taj se običaj održao sve do današnjih dana. Prvotna je crkva podignuta sredinom 15. st., a sadašnji je pravokutni oblik s okruglim zvonikom, jedinstvenim po obliku na tom dijelu obale, dobila najvjerojatnije nakon velikoga potresa g. 1667. Središnji i najvrjedniji sakralni predmet je Gospin lik, koji je naslikao kotorski slikar Lovro Marinov Dobričević oko g. 1452. tehnikom tempere na cedrovoj dasci. U ozračju svetišta, koje je bilo iskreni izraz štovanja i zahvalnosti Majci Božjoj, mještani Boke kotorske rješavali su lokalne probleme i sukobe, o čemu još i danas svjedoči tzv. Pomirbena dvorana. Barokna crkva i nekadašnja čuvareva kućica prislonjena uz nju danas su prebogata riznica u kojoj se čuva mnoštvo umjetničkih »dragulja« poput slika i oltara, orgulja iz 17. st., bogate zbirke zavjetnih darova, djela domaćih zlatara, srednjovjekovnih ključeva i brava, zavjetnih slika brodova, kamenih ulomaka iz ilirskoga, rimskoga, grčkoga i srednjovjekovnoga razdoblja, djela suvremenih umjetnika, arhivskih shema brodova koji su nosili ime Gospe od Škrpjela i dr.

Comments are closed.