Nema zime, dok ne padne inje…

Nema zime, dok ne padne inje

Ni radosti, dok ne diliš s kime…

Inje pada.

Zima zemlju grli,

U srcu ti praporci ne zveče.

Selo jeca.

Srce rana peče.

Gajde šute. Drugo sad je doba.

Sve su rjeđe dukati u vratu,

A sve češće dugovi i briga.

Gajde šute.

Drugo sad je doba.

Sokaci su žalosni i prazni,

Lipe mrtve, ogoljelih grana:

Pod njima je radost otrovana,

Pod njima je mladost zakopana.

Nema zime, dok ne padne inje…

Inje pada.

Zima zemlju grli,

A u srcu praporci ne zveče.

 

Vladimir Kovačić Šokačke varijacije 1934.

 

 

Veljača  u mom selu

 

Za dugih zimskih dana kada staju svi poljski radovi, a umorene seljačke ruke traže zasluženi odmor, ljudi su se sakupili po kućama razgovarajući i prisjećajuči se davnih vremena i događanja. Momci i djevojke, snaše i ostali svijet iz sela kroz zabavne igre, pjesmu, čijala, kolo u prostranim seoskim kučama, kratili su duge zimske dane. Ta prela obično su počinjala u prvi sumrak, u prostranoj odabranoj kući, gdje se moglo zaigrati kolo, a domaćini bi za tu prigodu priredili kuhani kukuruz i kolača „poderane gaće”. Bilo bi tu nešto i za popiti, tako da su nakon  koje popijene litre vina pomalo„zagrijani”seoski momci znali zapjevati uz zvuke tamburica i ovakve pjesme: „Nije kolo curicu ubolo, već joj prelo kecelju napelo”. Danas više nema didaka i njihovih zanimljivih pripovijedanja o vilama i vukodlacima, koji su kroz zimske snježne i hladne vijavice jurili selom. Nema niti drvenih fenjera koji su osvjetljavali bijele snježne prtine u vrijeme poklada.Tri dana selo se veselilo uz duhovite prizore različitih maski, koje su smjele svašta raditi i reći, a da im se ne zamjeri i pokoja prosta riječ.

 

 

Ilija Maoduš

Šokačka čitanka Osijek 2006.

 

Comments are closed.