Njemački putopisac Kohl među zapadnougarskim Hrvatima (1842.)

Johann Georg Kohl, putopisac, povjesničar, geograf, rođen je u Bremenu 28. travnja 1808. a preminuo 28. listopada 1879. g.

            Gimnaziju je pohađao u Bremenu te studirao u Göttingenu, Heidelbergu i Munichu.

            Poznati je svjetski putopisac. U svom djelu Tage auf Reisen in den österreichischen Staaten objavljenom 1842. godine u Drezdenu i Laipzigu, podnaslov trećeg djela ovog opsežnog priopćenja glasi ovako: Putovanje kroz Mađarsku. Kohl je brodom putovao po Dunavu do Pešte. U Pešti i Budimu proveo je duže vrijeme, a zatim također brodom nastavlja put. Kohl spada među one putopisce, a takvih je u ono vrijeme bilo malo, koji dolazi bez predrasuda sa željom da stekne što je moguće više iskustava. Jer postojale su dihtomije, predrasude o Mađarima, koje su bile uočljive još prije polaska na put, i bile su nazočne u izvješćima, putopisima.

            Na početku svog putovanja kroz Mađarsku Kohl prvi put susreće Hrvate kod Dräburga na imanju Pálffyjevih. Prema svom pričanju kod jednog svetog izvora sreo je svečano obučene hrvatske djevojke. Sve mlade Hrvatice znale su njemački. One su vodom tog izvora punile ogromne vrčeve. Kohl je zapodjenuo razgovor s njima. „Zašto se žurite? Zar je tako dobra ova voda?” – pitao sam ih. „Stvarno, stvarno je dobra” – odgovorile su. „Ona teče od dragoga Boga.” Jedna zgodna mlada Hrvatica je i putopisca ponudila vodom, koji, budući da nije poznavao kako su oblikovani mađarski vrčevi na radost i veselje nazočnih, prolio je svoje haljine.

            Kohl spominje sljedeća područja na kojima se nalaze hrvatska naselja: na zapadnom dijelu Nežiderskog jezera (Fertő-tó) nalaze se hrvatsko-njemačka naselja, zatim na južnom dijelu županije Vaš, u Zali, duž štajersko-austrijske granice sve do Drave. Kod rijeke Drave počinju područja na kojima se nalaze čisto hrvatska naselja. U Šopronskoj županiji ima 30 hrvatskih naselja, Mošonskoj 11, županiji Vaš 64. U nekoliko drugih županija nešto manje. Putopisac napominje da Hrvati koji žive uz Nežidersko jezero nazivaju Vasser-Croatima tj. vodenim Hrvatima. Prema Kohlovoj hipotezi ovdašnje hrvatsko pučanstvo moglo bi biti potomstvo nekadašnjih prvobitnih žitelja ovoga kraja. Kohl navodi da je u nekim krajevima Mađarske zabranjeno doseljavanje Židova, na primjer na cjelokupnom graničnom području, u Hrvatskoj i Slavoniji.

            U prvoj polovici 19. stoljeća kod naroda koji žive u Karpatskoj kotlini počela se buditi nacionalna svijest. Popis pučanstva 1850. godine bio je prvi koji je dao etničku sliku stanovništva. U odnosu na ranije razdoblje (u prvoj polovini stoljeća) na temelju procjene Eleka Fényesa iz 1850. godine od sedam glavnih nacionalnosti broj Hrvata iznosi oko 900 tisuća a to je 7% cjelokupnog pučanstva. Hrvatsko staleško društvo bijaše cjelovito jer su uz kmetove i građanski sloj Hrvati imali i svoje plemstvo. „Veći dio hrvatskog pučanstva obitavao je u tri hrvatske županije i uz obalu mora, u homogenim etničkim zajednicama a manji dio Hrvata – zajedno sa Srbima – živio je u graničarskom području. Osim matične zemlje u značajnijem broju Hrvati žive u Zali, županiji Vaš, Šopron, Šomođ i Mošon.”

            Prema Kohlovom izvješću njihov jezik je veoma sličan onome jeziku, koji se govori u Varaždinu i Zagrebu. Osim toga skoro svi učili su njemački ali ne i mađarski. Hrvati koji žive u području Nežiderskog jezera uglavnom su špediteri što znači da mnogo izbivaju iz vlastitog doma. Nijemci koji žive u tom kraju o Hrvatima imaju sljedeće mišljenje: „Za rad na polju i u vrtu Hrvati su previše komotni, ako za to imaju mogućnost radije se bave špediterstvom.” Među hrvatskim pučanstvom Kohl je uočio proces ponjemčivanja što vjerojatno dolazi iz zajedničkog življenja i nije bez osnove – ali nasuprot tome slavenski karakter i dalje živi, tvrdio je on.

            O narodnoj nošnji Hrvata Kohl bilježi sljedeće: zadivljen je i hvali izbor boja, te boje smatra veoma lijepima. Djevojke nose prsluk izvezen zlatnom niti, a kosu, pletenicu ukrašavaju dugom, šarenom trakom. Žene imaju veliku poculicu, koja na zadnjoj strani ima dugo platno a to platno veoma je bogato ukrašeno čipkom i vezom. „S pregačom i bosonoge trče u crkvu ili druge prostorije a čizme (cipele) drže u rukama. Ali kad se udalje, sjednu, obuku čarape i cipele.”

            Kohl smatra da je muška nošnja kudikamo upadljivija. Kao i žene i oni imaju šarene, vezene prsluke a šeširi, budući da su šeširi ukrašeni cvijećem i perjem, uspoređuje ih sa cvjetnom baštom. Slične šarene šešire ukrašene cvijećem i paunovim perjem, Kohl je vidio i u okolini Đura kod tamošnjih Mađara. Kako u drugim krajevima nije vidio slične šešire došao je do zaključka da su Mađari koji žive oko Đura taj običaj preuzeli od Hrvata.

Među muškarcima se nađu kavgadžije, prvenstveno izazivaju one koji svoj šešir ukrašavaju paunovim perjem pa su tada primorani pokazati svoju snagu. Kohl navodi da ni žandarmi ne mogu spriječiti tučnjave jer ako žandarmi interveniraju, tučnjava se nastavlja vani.

U jednom groblju koje se nalazilo pored crkve Kohl je sreo ožalošćenog muškarca. Molio je kod jednog groba. Kameni je križ bio ukrašen Isusovom slikom a na križu je pisalo: „Ude leshi Agathscin Kaje. Prümenula va Ledi 1839.” Starac je ispričao Kohlu da je izgubio suprugu i dvoje djece i da se osjeća veoma usamljen. „Ja sâm! Ja sâm!” Starac je odveo Kohla do jedne špilje u kojoj je bilo nagomilano mnogo ljudskih kostiju još iz turskog doba.

            Mnogi Hvati koji su ovdje živjeli bili su zaposleni u susjednim tvornicama u Austriji tako npr. Neunkirchenu, Neustadtu, ali tamo nisu zapošljavali mađarske radnike.

            Poslije Šoprona je ponovo našao jedno hrvatsko selo čiji žitelji su baš hitali u crkvu „jedno hrvatsko selo a u crkvi tog sela sreo sam mnogo čistih, lijepo obučenih žena i djevojaka koje su tražile zagovor Svetog Stjepana i „Blashenoi Dewitschi Marie” (izabranoj Blaženoj Djevici Mariji). Poslije ovog sela slijedilo je još jedno njemačko selo a zatim je Kohl stigao u jedno čisto mađarsko selo, Nagycenk. U nastavku putopisa nema više detalja o Hrvatima, tek kratkih primjedaba. Ipak ako spojimo dijelove dobit ćemo vjernu sliku onoga vremena.

             Kohl još spominje pomađarivanje prezimena prvenstveno njemačkih ali u tom smislu podvlači i to da je pomađarivanjem prezimena mađarska aristokracija dobila značajan njemački i slavenski dio.”

            Nas se putopisac ponovo ukrcao na brod i Dunavom otišao prema jugu i Frušku Goru (…)

                                                                                  Odabrao Đuro Franković

Comments are closed.