PEČUH 2012. DAN HRVATA

  Još jednom svima vama čestitam Dan Hrvata u ime naše Đakovačko-osječke nadbiskupije i Hrvatske biskupske konferencije, kao i u ime cijele domovine Hrvatske.

1.     Dvije domovine

         Još jednom svima vama čestitam Dan Hrvata u ime naše Đakovačko-osječke nadbiskupije i Hrvatske biskupske konferencije, kao i u ime cijele domovine Hrvatske. Vi stoljećima živite na ovim prostorima zajedno s drugim narodima. Vi imate dvije domovine: domovinu vašega podrijetla (Hrvatsku) i domovinu boravka (Mađarsku) u kojoj sada živite. Oduvijek je bilo na svijetu, otkako su se stvarale granice država, da su neki članovi naroda ostali izvan granica svoje domovine. To može biti izvor nesporazuma, napetosti, ali i bogatstva ako se prihvati njegovanje jezika, kulture, pradjedovskih običaja i gospodarstvenih nastojanja i pothvata. Raznorodno bogatstvo jednoga naroda koji želi živjeti sebe obogaćuje život u jednoj državi, dakako, ako se ne satire ili sapinje njegova životna snaga i rast. Uvijek ostaje aktualno onaj savjet što ga je sveti Kralj Stjepan dao svome sinu Emeriku: “Država u kojoj se govori samo jednim jezikom i koja ima samo jedan običaj slaba je i nesposobna. Zato ti preporučam da blagonaklono prihvatiš strance i da ih poštuješ, tako da radije budu uz tebe nego negdje drugdje” (Pouke, VI). Kako da se ne divimo dalekovidnosti takve opomene? To je opis jedne moderne države otvorene prema potrebama svih građana, u svjetlu Evanđelja Isusa Krista. Danas kažemo, kamo sreće da se taj savjet uvijek i svugdje poštivao!

 

Zar kroz povijest sinovi hrvatskog naroda nisu obogatili kulturu i povijest mađarskog naroda? Tko da ne spomene naše Draškoviće, Vrančiće, Brodariće, Zrinske, Patačiće, Utješenoviće, i druge? I obrnuto, nisu li veliki ljudi mađarske nacionalnosti, kao što su Erdödy, Szörenyi, odigrali i značajnu ulogu u našoj povijesti? Biskup u Đakovu boravi od onog vremena kad je herceg Koloman, brat kralja Bele IV. i podkralj hrvatsko-ugarski darovao bosanskom biskupu velika imanja u Đakovu i okolici.

 

  1. 2.    Patriotizam

Vi ste, draga braćo i sestre, imali različita iskustva, i radosna i gorka. Hvala dragom Bogu, mi danas živimo u vrijeme kada je općenito sazrela svijest o neotuđivom pravu svake ljudske osobe i svakog naroda i narodnosti bez ikakve razlike zasnovanom na rasnom, etničkom, kulturnom, narodnosnom podrijetlu ili na religioznom vjerovanju. Isto tako hvala Bogu što živimo u vrijeme kada je sazrela svijest o temeljnom jedinstvu ljudskog roda koji potječe od jednog Boga i Stvoritelja. To jedinstvo ne poništava različitosti članova ljudske obitelji nego ih objedinjuje.

 

Posve razumljivo da iz svijesti pripadnosti jednome narodu niče potreba ljubiti svoj dom i rod, niče osjećaj patriotizma. Nije to neki instinktivni osjećaj u čovjekovu srcu, nego pročišćena svijest, otvorenost prema drugome, mogućnost darivanja i žrtvovanja, snažan osjećaj solidarnosti s dijelom ljudskog roda koji obuhvaća žive, pokojne i buduće generacije koje ovise o nama kao što mi ovisimo o našim precima. Tradicionalno je kršćanski moral proglasio ljubav prema domovini, tj. patriotizam, krepošću, jednim oblikom kreposti religije… Po precima smo povezani s Bogom, oni su po tome što su nam omogućili da postojimo, bili posrednici božanske Mudrosti. Crkva je uvijek pozivala da njegujemo dvostruku ljubav: prema rodu i domu te prema drugim narodima i prema cijelom čovječanstvu. Jedna ljubav ne isključuje drugu. Jedan duhovni mislilac kaže: “Priznajem da najprije domovini dugujem ljubav, ali odbijam da pod isprikom ljubavi prema domovini na njezinim granicama prestanem tražiti pravednost i ljubav”, (G. FESSARD).

 

Mi živimo u vrijeme kada je općenito u svijetu u ime slobode priznato pravo pojedincima i manjinama na postojanje, pravo na očuvanje i razvijanje vlastite kulture, u prvom redu služiti se vlastitim jezikom. Prošla su vremena kada se nametala promjena obiteljskih imena i imena mjesta, vremena onemogućavanja umjetničkog i literarnog izraza, zabranjivanja narodnih svečanosti i slavlja, vremena veza s izvornom domovinom. Biskup Josip Juraj Strossmayer jejoš prije 150 godina o tome rekao: “Jezik narodni napose smatra kršćanin kao najveći dar Božji, kano ogledalo, u kojem se duša i srce naroda u svojoj bitnosti pokazuje, kanoti najmožniju narodnog izobraženja polugu, kanoti najsposobnije sredstvo, kojim se na duh narodni djeluje, kanoti blagajnu, u kojoj se sve duševno blago naroda nalazi; zato sve što može čini, da se jezik narodni izobrazi, obogati, oplemeni; sve pak od njega odvraća, što bi ga poniziti, pokvariti, otrovati moglo; ali nipošto ne prezire jezika inostranih, pače rado ih uči ter blago iz njih crpeno u blagajnu naroda svoga prenaša, na priliku pčelice, koja po raznim perivojima medni sok kupi ter u košnicu svoju nosi” (HAZU, str. 28). Njegujte svoj materinji jezik, nemojte se njega stidjeti. On će uz poznavanje mađarskog jezika za vas biti bogatstvo i izraz ljubavi prema svome rodu, a tko svoj rodi voli, taj će voljeti i druge narode. Njegujte svoje običaje i slave, ne prezirući običaje svojih susjeda. Njegujte kulturu svoga hrvatskoga naroda.

 

  1. 3.    Našu kulturu prožima kršćanska vjer

Osim njegovanja vlastitog jezika valja općenito njegovati kulturu svoga hrvatskog naroda, i to kulturu kakva ona doista jest. A u našoj povijesti i u našem narodu postoji organska i konstitutivna veza između vjere i kulture, između kršćanstva i kulture, dakle s čovjekom, u samoj njegovoj ljudskoj naravi. “Spoj između kulture i vjere nije samo zahtjev kulture, nego i zahtjev vjere… Vjera koja ne postaje kultura jest vjera koja nije potpuno prihvaćena, nije dovoljno domišljena, koja nije vjerno življena” (Ivan Pavao II, Parole sull’uomo). Na čemu se temelji ta stvarnost?

Kulturu hrvatskog naroda kako znamo za njega na svim prostorima na kojima on boravi prožima i oplemenjuje vjera. Vjera je prožimala kulturu u našem narodu tijekom njegove tisuću tristogodišnje povijesti. Naš narod u svim našim krajevima stvarao je i nosio simbole toga, kroz književnost, običaje, odijevanje, mentalitet. Kršćanska podloga naše kulture nije samo neki trag prošlosti ili jedan od onih spomenika koje posjećujemo zbog njihove starine, ona nije zamrla jeka dotrajale civilizacije.

Naša kršćanska vjera prožima kulturu u svim njezinim izričajima, počevši od književnosti pa dalje. Dovoljno je samo površno prelistati djela hrvatske književnosti, bilo narodne ili one druge, pa da se osvjedočimo u istinitost tih riječi. Vjera prožima naše narodne običaje koji se održavaju kako kroz pojedina godišnja doba tako i prigodom pojedinih blagdana preko godine. Vjera je oplemenjivala narodnu nošnju koja se nosila različita u raznim zgodama crkvenog života. Vjera je bila nadahnuće za naše pučke pjesme koje su također i sročene i uglazbljene u skladu s crkvenom godinom.

Vjera u Isusa Krista ne drijema u našoj Crkvi, u našem narodu i u srcima vjernika kao u kakvom usnulom dvorcu, kao kakav gotovo usahli potok ili kao podzemna rijeka koja natapa samo katakombe.

Vjera koja prožima kulturu našeg naroda ne zatvara nas u geto zatvorene skupine, ne prihvaća prozelitizam, isključivost i borbenu nesnošljivost, nego nas s poštovanjem otvara prema dugim narodima i njihovim vrijednostima.

Kad su se kroz protekla desetljeća (za vrijeme komunizma) u smotrama narodnih običaja zabranjivali vjerski simboli i izričaji u kulturi, nismo mogli prepoznati ni svoju povijest ni svoju sadašnjost. Tada se htio umjetno stvoriti rascjep između naše kulture i vjere, i da se to dogodilo, izašli bismo osiromašeni.

Mi danas živimo u demokraciji i slobodi. Demokracija i sloboda s obzirom na našu kulturu traži od nas visoki osjećaj odgovornosti. Traži i budnost da, pod utjecajem raznih pritisaka ili manipulacija, od kojih nisu slobodne suvremene demokracije, ne izgubimo slobodu stečenu tako mučno i uz tako visoku cijenu.

Zahvaljujemo državnim i lokalnim vlastima Republike Mađarske koja u novim prilikama sa svojim zakonima i materijalnim sredstvima omogućava da njegujete svoj jezik i kulturu. Iskoristite to. Šarolikost krajeva u kojima živite rasuti po cijeloj Mađarskoj omogućuje vam da svoje narodno blago još više razvijate, ali uz uvjet da sačuvate jedinstvenost hrvatskog narodnog bića.

Sva ta prava koja vam se priznaju i omogućuju pomažu vam da u građanskom životu surađujete s ostalim građanima na zajedničkom dobru. Vi možete biti veza i most za izgradnju miroljubivog svijeta koji odražava bogatu različitost svih stanovnika domovine u kojoj živite. Svakako, dok u ovom trenutku ponovno zahvaljujemo Mađarskoj Državi i Crkvi za velikodušni prijem i brigu za naše prognanike i izbjeglice za vrijeme nedavnog rata protiv Hrvatske, zahvaljujemo i vama Hrvatima u Mađarskoj koji ste u tome bili najvelikodušniji.

 

  1. 4.    Obitelj čuvarica kulture

Kako sačuvati svoj identitet? Vi ste po koji puta izrazili želju da vam dolaze svećenici iz Hrvatske da vam pomognu sačuvati vjeru i nacionalni identitet. Obitelj je čuvarica narodnih običaja, prijenosnica povijesne kulturne baštine.

Obitelj je prvi čimbenik odgoja, ona je “majka i hraniteljica” cijelog odgoja ljudske osobe (usp. GS 61b), “prva škola onih društvenih kreposti koje su potrebne svakom društvu” (GE 3a), “škola potpunije čovječnosti” (GS 52a). Obitelj je “intimna zajednica života i ljubavi” (GS 48a), a to znači da ona iznad svega odgaja vlastitim vrednotama intimnosti, plodnosti i duhovnossti, tj. odgojnim ozračjem ili odgojnom kupelji.

Obitelj odgaja svojim ambijentom, međusobnim odnosima, duhovnim stavovima koji stvaraju odgojno ozračje ili kupelj koji su za odgoj dječje ili mladenačke osobnosti od iste važnosti kao prirodni okoliš za rast i razvoj biljnog i životinjskog svijeta. Danas se na sva usta govori o “ekologiji”, o potrebi čuvanja okoliša, životinjskog i biljnog carstva, a kako se malo posvećuje prava pažnja obiteljskom ozračju, a tek ono može zadovoljiti potrebe djeteta ili mladoga čovjeka, tj. “zahtjevima životne ravnoteže i skladnog razvoja”.

“Roditelji ne odgajaju toliko svoju djecu zapovijedima i naredbama koliko ozračjem što ga oni stvaraju, odnosima koje podržavaju, mentalitetom koji oni razvijaju… odgoj djece je sama obitelj koja se izgrađuje”. Kada je to ozračje zamućeno, kada dijete živi u trajnoj nesigurnosti, tada se u njemu skupljaju traume i kompleksi. Jedna djevojčica, Mirjana, učenica 2. razreda osnovne škole napisala je: “Kad se tata i mama svađaju, ja ne rastem, nego se smanjujem”.Kada djeca ne naiđu na dobro ozračje u svojoj obitelji, tj. lijep primjer i pouku, onda ga tražeu njezinim surogatima-nadomjescima, čak i u drogi. (Otac – pijanac ide u snijeg u gostionicu. “Tata ja ću ići tvojim tragom…”.)

 

  1. 5.    Obitelj odgojiteljica u vjeri

Prije nekoliko godina ušli smo s vjeronaukom u školu. On tamo i spada, kako bi intelektualni odgoj naše djece i mladih dobio i vjersku dimenziju. Međutim vjeronauk u školi, pa i kateheza u župi ne može zamijeniti roditelje i obitelj. Obitelj nije samo prijenosnica naravnog života, nego “urođena” odgojiteljica djece i vjerovjesnica evanđelja.

Stoji ona narodna: “povijest je učiteljica života”. Svi znamo da mnoge stvari nismo naučili u školskim klupama nego živeći ih i produbljujući ih iz dana u dan. Naš je aktualni mentalitet velikim dijelom plod neposrednog iskustva. Vladanje roditelja, duhovno iskustvo svakog člana obitelji u odnosu prema drugima, pa i prema rodu i domu, neposrednost sudova i odluka o situacijama što ih svakog dana i časa donosi život, utječu na djecu više negoli mnoge teoretske lekcije. Ne uči se djecu kako voljeti svoju kulturu i voljeti svoj, nego je njegovati zajedno u obitelji. Ne uči se djecu moliti, nego se s djecom moli, s djecom se ide u crkvu, ide se na sakramente, u obitelji se uči opraštati, živjeti s drugima. Homilija mons. dr. Marina Srakića  u Pečuhu 24-og studenog 2012. g.

 

Ispod slsike: mons. Marin Srakić u društvu hrvatskih svećenika u Mađarskoj i generalnog vikara pečuške biskupije Balazsa Garadnaija.

 

Galerija otvorite ovdje.

Comments are closed.