Petar Preradović (1818.-1872.)

U povodu 200. obljetnice

Petar Preradović, hrvatski pjesnik, prevoditelj i vojnik te predstavnik romantizma iz prve polovice 19. stoljeća, rođen je 19.3.1818. godine u mjestu Grabrovnici pored Pitomače. Preradovića su mnogi opisivali kao generala koji je u duši bio pjesnik, a čije je stvaralaštvo bilo protkano duhom ilirizma. Petar Preradović je pohađao osnovnu školu u Đurđevcu i Grubišnom Polju. Nakon očeve smrti brigu o Petrovom školovanju preuzima vojna uprava nakon čega se upisuje na vojnu akademiju u Bjelovaru, zatim u Bečkom Novom Mjestu. Tijekom školovanja prelazi s pravoslavne vjere na rimokatoličku. Prelazak je bio uvjetovan od strane vojske, jer je tada bilo obavezno da svaki časnik bude rimokatolik, a kako je Preradović htio napredovati nije bilo drugog rješenja. Školovanje u vojnoj akademiji završio je 1838. godine kao jedan od najboljih pitomaca svoje generacije.

Po završetku školovanja uvršten je u 33. ugarsku pješačku pukovniju pozicioniranu u Milanu, gdje se dogodio sudbonosni susret s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim. Nakon susreta s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim 1840. godine, Preradović se vratio materinjem jeziku, a interes za hrvatsku kulturu te gospodarsku i političku situaciju naglo je porastao. Godine 1843. Preradovićeva je pukovnija preseljena u Zadar. Nakon dolaska u ovaj grad Preradović je počeo aktivno surađivati u novom preprorodnom listu “Zora dalmatinska”.

U Zagrebu je 1849. godine postao blizak s banom Josipom Jelačićem čiji je bio tajnik. Prilikom uvođenja Bachovog apsolutizma Preradović se posvetio vojnoj službi i pisanju poezije. Svojim je pjesmama izražavao brigu za hrvatski jezik te privrženost slavenskoj koncepciji i iskreno domoljublje. Prvu zbirku “Prvenci” tiskao je u Zadru 1846. Petar Preradović autor je rodoljubne, ali i ljubavne lirike kojom je oduševljavao čitatelje. Napisao je brojne sonete, nadgrobnice, balade, himne i elegije. U nastavku objavljujemo dvije nabožne pjesme.

izvor: Biografija.com

 

NEPOJAMNOST BOGA

Tko da pojmi, Bože, mudrost tvoju,
Kojom ravnaš sijasete svijeta;
Kojom daješ svakom stazu svoju,
Njom hodeći drugom da ne smeta!

Tko da pojmi neizmjernost, koju
Zauzimlješ, u kojoj raspeta
Po stvorovah silnome bezbroju
Tvoja moć je, tvoja ljubav sveta!

Tko da pojmi i ostala mnoga
Čudesa ti sile i pameti!

Ljudski razum oko duha tvoga
Kao lepir oko svjetla leti,
Snebiti se drzitostju može,
Al pojmiti tebe nikad, Bože!

Leptir, 1861.

 

MOLITVA

Oče dobri, Bože svemogući!
U kojega svetoj ruci
Sva su carstva, svi su puci,
K tebi dižem duh svoj – uzdišući,

I molitvom vrućom zaodijevam
Najmilije blago sebi,
Preporučam, Bože, tebi
Rod svoj mili kog ti glasom pjevam.

Sretan sin sam s toga roditelj!
Srcu svoje da odoli,
Sin ti se za oca moli,
Usrećenik za usrećitelja!

On je trunak u svijetu tvojemu,
Ali tvoja milost sjaje
Na sve stvore, u sve kraje;
O smiluj se, Bože, ti i njemu!

Među svijetom, koj’ mu život tare,
I staro bi, da uzmože,
Okrijepi ga, jaki Bože
Da nadživi dušmane si stare!

Sve što plodna tvoja ruka sije,
To i raste, lista, cvati;
Cvijet i njemu ne uskrati,
Jer cvjetao još dosada nije!

Krvcu lije uvijeke za druge,
A plaća mu uvijek tužna!
Pravda mu je mnogo dužna,

Pravedniče, ti joj vraćaj duge!
Vrijeme teče; sudba budućega
Lice skriva još u tmine;
Daj, koprenu kada skine,

Da sunašcem prosine na njega!
Ako l’ pako nezgode ga smute,
Te mu i nade luč ugasne,
Uzdrži mu zvijezde jasne:

Vjernost sebi, pouzdanje u te!