Podravske legende o Turcima

„TABOR” SVETOG LADISLAVA U MARTINCIMA

I sada se rado priča, a Martinčani ovako prepričavaju legendu, kako je u njihovom selu kralj Sveti Ladislav prije no što prešao preko rijeke Dravu utaborio svoju vosjku. Ovaj dio naselja i danas se zove „Tabor”, što je u stvarnosti jedna ulica, gdje je nekoć od hrastovih trupaca od tih vremena postojala utvrda.

            No, kako se kazuje, Sveti Ladislav je imao puno povjerenje u izvsrne martinačke skelare koji su prevezli na drugu obalu rijeke njegove vojnike. On je ovdje prešao preko Drave da zauzme Slavoniju i Hrvatsku. Naime, preminućem hrvatskog kralja njegova je udovica, kako je i današnja hrvatska pokoljenja nazivaju „Lijepa Jelena” bila sestra mađarskog kralja Ladislava. U hrvatskoj vodili su se ratovi između pretendenata na hrvatsko prijestolje. Ladislav je na temelju rodbinskih veza i sam pretendirao na upražnjeno mjesto hrvatskog prijestolja.

            Sve o svemu, kralj Ladislav podigao je tabor u samom naselju tj. u Martin.

Navodno u snu mu se pojavio Sveti Martin koji ga je upozorio da bilo bi bolje pridobiti Hrvate a ne ratovati protivu njih. Kralj mu obeća da će udovoljiti njegovoj zamolbi.

            Drugog dana prešao je sa vojskom preko rijeke Drave, gdje je dočekan od hrvatskih uglednika, velikaša prvaka koji su mu ponudili hrvatsko prijestolje i krunu, predlagajući da dva naroda imaju jednog kralja. Hrvati bili su uvjereni da će se udruženim snagama moći bolje opirati raznim opasnostima, kao i neprijateljima.

Nije puka slučajnost da od tog doba dobra djela Svetog Ladislava bilježe i hrvatski kroničari, naime uz njegovo ime vezuje se utemeljenje Zagrebačke biskupije 1102. godine. Od tih vremena hrvatski i mađarki narod sve do 1918. godine piše svoju zajedničku povijest.

No martinački Tabor i danas postoji, kao i živa uspomena na kralja Ladislava.

KRIŽEVAČKA BABA DORA

Priča se da ponekad u ponoći, ali nikada se unaprijed ne zna kojeg dana, u Crnom jezeru bez dna u Drvljancima, čuju zvona nekadašnje potonule crkve…

            Sve se to odigralo za vrijeme Turaka.

Siloviti sultan Sulejman ovdje je prolazio prema Beču 1532. godine i redom zauzimao sva naselja, izuzev Sigetvara. U njegove ruke padoše Šikloš, utvrda šeljinska te sve do Barča, no nisu dugo odoljevale ni manje utvrde pored Drave, ni sam Bobovec a ni Izvar. Nije bilo spasa, sve je palo u turske ruke i pod turski jaram. Izuzev Martinaca i Potonje.

Ispred neprijatelja narod je pobjegao u neprohodne močvare i stoljetne šume. A dok turska sila nije prošla, nisu se vratili na svoja staništa. Željela se je spasiti imovina i ljudski životi. Strahovalo se je da će mladi dječaci biti odvedeni u janjičare, lijepe djevojke u hareme ili prodavane kao „bijelo roblje”, no znalo se je da ni mladi muškarci neće dobro proći.

Pričaju ljudi u Križevcima da se neka baba Dora kasno sjetila da stiže zlo, opasnost, i već nije bilo vremena da se spasi sa ostalim svijetom, te se na brzake povukla pod jedan most, čekajući da ju zao čas mine.

I tada stigoše na svojim konjima turski vojnici. Jedan je imao konja Diri, a drugi Doru. Konjanici bili su predstraža silne, pobjedonosne osmanlijske vojske, ali njihovi atovi nikao da pređu preko mosta jer su osjetili da se tamo nalazi neka kršćanska duša. Bila je to u stvari križevačka baba Dora.

– Diri, hajde! – povikoše turski delija, ali konj ni da se makne.

Isto tako ni drugi ne kreće, nejde nikud-nikam!

– Đia, Dora! – čuo se glas drugog konjanika.

Čuvši to naša baba Dora proglasila se ispod mosta:

– Vrag unišel u vas, i tu ste me našli, gadi jedni!

ZVONA U CRNOM JEZERU

Osmanlije nastaviše put prema zapadu i stigoše  u Šeljin, gdje su u franjevačkom samostanu nemilice poubijali sve franjevce da bi zasijali strah među narodom.

I tako stigoše u Drvljance.

Ovdje su se upravo održavali svatovi. Okupljeni uzvanici bili veseli kada se odjednom izdaleka iz svih pravaca, iz Starina i Križevaca, podigao dim iznad tih sela. Bio je to kobni znak, naime Turci su palili kuće i daleko se je čuo jauk naroda što je prenosila i sama voda Drave.

            Što da se uradi kada nije bilo već pobjeći nikuda i nikamo, niti preko Drave, niti u obližnje tresetište koje je progutalo svaku živu dušu koja nije poznavala prohod kroz glib, ustvari, bez dna.

            Narod je u crkvici, gdje su se zadržali i svatovi, kleknuo na noge, moleći se tražio spas. Nisu htjeli postati robovi, ali izlaza nije bilo!

            Sažalio ih je i pomilovao tada dragi Bog…

Rastvori se zemlja i crkvu sa svatovima proguta. Nestadoše tako svi pred očima pristiglih turskih vojnika.

Na mjestu crkve postalo je Crno jezero.

Priča se da se u drvljanačkom Crnom jezeru ponekad čuje crkveno zvono i vesela graja svatova…

MARTINCE JE SPASIO KRUH, BOŽJE TIJELO

U Martincima  je također bila tvrđavica podignuta od hrastovih trupaca među koje je nabijena zemlja ilovača. Jedan dio naroda ovamo se je povukao i želio se spasiti. Bilo je među njima malobrojnih hrabrih vojnika. Viteški su se borili s Turcima, no Osmanlije nisu mogli za kratko vrijeme zauzeti utvrdu u Martincima.

Kada je već pomalo nestalo municije branitelja, tada su prvaci sela smislili da bi trebalo na strijelu vezati kruh i to „sititi” među osvajače.

Što izumiše to i učiniše!

Osvajači vidjevši da su branitelji dobro opskrbljeni hranom, nisu se više obazirali na zauzeće mjesne utvrde, već su nastavili svoj ratni pohod.

Tako je kruh, Božje tijelo, spasilo Martince.

PIJETAO SPASIO POTONJU

Osmanlijska osvajačka vojska nastavila je svoj put pored vijugave Drave i stigoše Turci u Potonju. Ovdje se narod povukao u crkvu koja je imala debele zidine i uspješno je odoljevala napadima turskih osvajača.

Govore ljudi da je bio neki kovač u selu koji se je razumio u svašta, te je napravio eksplozivne naprave. Bacivši ih sa crkvenog tornja, načinile su veliki pokolj u redovima turskih jurišnika.

Osmanlije su imali velike gubitke. U međuvremenu u podravskoj Potonji turskoj vojsci ponestala je hrana.

Tada je potonjski kovač predložio da iz topa ispale pijetla. Učiniše to. I vidi čudo!

Vidjevši Turci da branitelji u izobilju imaju hrane, da čak i iz topa pucaju među njih pijetla, obustaviše s opsadom te su nastavili put prema Beču.

Tako je pijetao spasio Potonju.

Đuro Franković

Comments are closed.