POLOVINA ZIME – SVIJEĆNICA

2. veljače – SV. MARIJA PALI SVIJEĆU POD SVAKIM GRMOM

       Blagdan Svijećnice dovodi se u vezu sa svijećama.

       Dan 2. veljače u Gradišću naziva se Svićnica, u Židanu Sfićnjica. U Podravini Svećnica, a Pomorju Svečnica. U Semartinu blagdan se naziva Svitnjica. U sjevernobaranjskom Hajmašu Svetica. Racki Hrvati u Dušnoku blagdan nazivaju Svetnjica.

       U Bačkoj kod bunjevačkih i šokačkih Hrvata te u okolici Budimpešte kod rackih Hrvata blagdansko ime može biti i složenica sastavljena od svetačkog imena ili imenice, npr. Marindan odnosi se na blagdan Svijećnicu, a nastalo je od oblika Marijindan. Šokci u Olasu te Bošnjaci u obližnjim selima Pečuha praznik nazivaju Marinje. Naime tim se blagdanom nekad slavilo i Gospino obredno čišćenje u hramu, 40 dana nakon poroda, pa se stoga u puku taj blagdan tradicionalno smatra Marijinskim.

       Pečuški svećenik Stipan Grdenić u svom molitveniku Vrata nebeska, tiskanom u prvoj polovici 19. stoljeća, blagdan crvenim slovima označuje, pod nazivom Očistenje B(lažene) D(jevice) M(arije).

       Fra O. Marijan Jaić u molitveniku Vienac… blagdan navodi: Očišćenje B. D. M. iliti Svjetlo Marinje. U Rimokatoličkoj crkvi slavi se “očišćenje” Svete Marije, onaj događaj kada je ona Malog Isusa prema propisima Mojsijevog zakona pokazala u crkvi.

       Ime Marijino je popularno među Hrvatima u Mađarskoj: Mara, Marica kod Dalmatina u Senandriji, Mara, Marica, Marena u Podravini, Marija, Mara, Marica, Mariška kod Bunjevaca, Šokaca i Bošnjaka.

       U Rimu je već od 4. stoljeća poznata procesija uz paljenje svijeća. Blagoslovljena svijeća je simbol Isusa Krista, već iz vremena starih kršćana. Nije slučajno da je običaj procesije s gorećim svijećama stavljen na taj dan, naime na taj način je potisnut nekadašnji poganski običaj paljenja svijeća.

       Blagoslovljena svijeća još za vrijeme starog kršćanstva postaje simbolom Krista: ona sama sebe potroši da bi služila drugima.

       Hrvati u Mađarskoj u svojim domovima uvijek čuvaju posvećene svijeće, naime prema vjerovanju blagoslovljene svijeće zaštićuju od groma, od tuče (ljetnjeg leda), te s njom su liječili i razna oboljenja. Vjerovalo se je da zapaljena blagoslovljena svijeća može odagnati nečiste sile. Čovjeka vjernika je pratila za cijela života – od rođenja do smrti.

        Na Svijećnicu (praznik Bogorodice) u našim hrvatskim naseljima, pa tako i u Hrvatskoj, u crkvi se blagoslove svijeće.

       U Semartinu na Svitnjicu slavio se događaj Marijina “očišćenja” kada je ona malog Isusa prikazala u crkvi. U crkvi su se posvetile svijeće i oko crkve išla je procesija zapaljenim svijećama. Kod kuće su se uvijek čuvale blagoslovljene svijeće koje su ukućane i njihovu stoku zaštićivale od raznih bolesti, od elementarnih nepogoda, istovremeno odagnale su nečiste sile. Posvećena svijeća se je zapalila nad glavom nekršenog djeteta a takva se je davala u ruke samrtniku na postelji.

       Šokci u Olasu: “Na Svićnjicu su sviće nosili u crkvu na veliku misu. Neki su metali na oltar, neki su držali u ruci. Za vrijeme svete mise je svećenik i sviće blagosivači posvetio. Marinske sviće su se upotrebljavale u svako vrijeme, za svaku svrhu ili potrebu, sve dok se nisu Marinje, 2. veljače su svetili sviće u crkvi. Za ovu svrhu je svaka obitelj kupila pletenu lojenu sviću. To se zvalo Marinska istrošile.”

       Bošnjački Hrvati u Poganu, Semelju također su nosili u crkvu svetiti svijeće. Od gajtana ili patljina (trake) s čime su ih svezali odrezali su jedan komad te su djetetu vezali oko članka ruke protiv uroka.

       Mohački šokački Hrvati jedan svježanj svijeće blagoslove u crkvi. No svake godine tom svježnju dodaju još jednu novu svijeću. Nakon što se iz crkve vrate kući iz svježnja izvuku jednu voštanicu te ju omataju crvenim i crnim koncem i svijeću zapale. Plamen svijeće stave djetetu pored glave da ga mine glavobolja. Djetetu konac svežu oko vrata pa ga dijete nosi jedan dan. Takova svijeća se zapali za vrijeme nevremena te se moli Očenaš upućen Svetoj Trojici. Ruke prekrste na grudima i moli se. Posvećena svijeća se daje u ruke čovjeku koji umire.

       Šokice u Santovu blagoslovile su svijeće i uz to još i crveni, bijeli i crni konac. Konac su radi zdravlja vezali djeci oko vrata. Djeci rekoše ove obojene konce trebaju vrlo čuvati. A prilikom prve grmljavine, u proljeće, strgli su s vrata djeteta. Kad netko umre, stavlja mu se u ruke marindanska sveća da bi mu duša pri svetlosti stigla pred Božje lice.

       U Santovu održavao se i Marindanski bal na koji su spremali već tjednima prije, te su žene pripremale svoju najljepšu narodnu nošnju. Tog dana i muškarci su obukli narodnu nošnju. Žene su se trudile da se što ljepše i bolje urede za taj dan. Marindanski bal je bio priređen za oženjene ljude i za udate žene. Zbog toga, kada je zasviralo prvo kolo, to kolo su mogli odigrati momci i djevojke, a poslije nije više bilo mjesta za njih. Obično su svirali svirači iz sela. Najčešće su se ovi balovi držali kod «Grošinih». Prvi ples je uvijek bilo kolo, a nakon toga slijedile su ostale narodne igre. Pjevalo se i igralo sve do zore, a svaki je suprug ponajviše plesao sa svojom ženom. U to vrijeme se taj bal održavao baš 2-og veljače. Nekada su žene u bal nosile kolača, a muškarci vina, a ulaz na bal plaćao se brašnom i jajima.

Na Marin dan su Šokci svijeću svetili u Olasu. Ovu svijeću su ostavili preko cijele godine. To su zapalili kada je bila nek grljavina ili ako je neko umirao u kući. Stariji su ovaj občaj sačuvali i danas.

 

U našim selima kada je zlo vrijeme (grmljavina) pali se posvećena svijeća i uz nju se moli. Stavlja se i u ruke samrtnika, odnosno uz pokojnika.

       U Gari blagoslovljene svijeće bile su ukrašene pantlikama i kada je bilo loše vrijeme (led, grom) bile su upaljene.

       Racki Hrvati u Baćinu od one voštanice, koja gori pored pokojnika, načine sedam križića i stave ih u mrtvački lijes pored pokojnika, “zato da se na drugom svetu zna da je on bio kršćanin.” U Dušnoku posvećene svijeće ponijeli su kući a nosili su i na grobove svojih obližnjih.

        Hrvati u Andzabegu kazuju:

“Nosili smo tri sviće doma. Jedna bila što smo asnivali. Onda apo uzo jednu koju smo asnivali, onda meni, mojim bratu i mami uvatio sviću i od kose počev paliti, svakim. To je blagoslovito. I križ načinio kako gorila svića na vrata. I to tako ostalo.”

*asnivati (hung.) – rabiti, koristiti; apo (hung.) – otac; počev – počeo

U susjednoj Tukulji posvećena svijeća nosila se je kući te ju je domaćin zapalio u štali i s njom načinio križ da bi bolest mimoišla stoku. Također se s njom malo palila i kosa ukućana radi zdravlja tijekom cijele godine.

       Pomurski Hrvati na Svečnicu nose u crkvu svijeće blagosloviti. Kazuje se da Majka Marija svijeće pali pod grmljem, te će biti toplije vrijeme: Majka Marija pod saki grm vužge svečo.

*saki – svaki; vužgati – zapaliti, pripaliti, užgati

       Ovo je “mali svetek” – mali crkveni blagdan. S konjima nisu radili na ovaj dan, morali su ostati kod kuće.

       Taj dan predstavlja polovicu zime, smatraju pomurski Hrvati. Tog dana medvjed se probudi iz sna. Ako sija sunce i vidi svoju tenju onda će još dugo trajati zima.

       U Bužaku se gata po vremenu: Ako Svijećnica svjetli, tada pripremi topliju odjeću. Ako pripeče sunce, još će vijavica puhati.

       Bunjevke na Vancagi tada održavaju pokladnu zabavu, takozvanu refenu.

       Svitnjica je dan kada se je u Semartinu gatalo o predstojećem vremenu, naime držalo se je ako medvjed izlazi iz svog brloga i primijeti svoju sjenku te se vrati nazad, to bi značilo da je još daleko kraj zime, odnosno, ako je naoblačno nebo tada medvjed ostaje vani jer će se loše vrijeme ubrzo promijeniti i stići će pramaljeće.

       Na Svijećnicu zaladski i podravski Hrvati drže da se tog dana medvjed probudi iz zimskog sna. Ako sija sunce i vidi svoju tenju, onda će zima još dugo potrajati.

      

                                                                                          Đuro Franković iz knjige Blagdanski kalendar 1.

 

Comments are closed.