POVODOM 125. OBLJETNICE SMRTI

NOVELA NIKOLE TORDINCA SLAVONSKOG I PEČUŠKOG PRIPOVJEDAČA

Nikola Tordinac, književnik (Đakovo, 5. XII., 1858. – Đakovo, 21. II. 1888.). Završio Bogosloviju u Đakovu, učio crkveno pravo u Rimu, bio učitelj đakovačkog sjemeništa. Pisao pučke pripovijesti rodoljubne-hajdučke tematike, koje su većinom samo ilustracije pučkih običaja i seoskog ugođaja (Seoske bajke i bajalice, 1885.; Odabrane crtice i pripovijesti, 1890.). Skupljao narodne umotvorine (Hrvatske narodne pjesme i pripovijetke iz Bosne, 1883.; Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz Pečuha, objavljeno 1986. i 2010.)  

Spasio je golemo pučko blago Hrvata u Pečuhu i okolici, poglavito iz Kozara (Nagykozár).

Povodom 125 obljetnice smrti zaslužnog Nikole Tordinca (preminuo je 21. veljače 1888. u Đakovu) želimo čitatelje Zornice nove upoznati s jednom njegovom novelom.

Tordinčev tekst dajemo izvorno.

 

 

Crkveni god

 

Što je selu, pa mi ne viruje, da me moje drago ne miluje? Ova pjesmica baš u oči «Ime Marijina» jeknula bolno i jadovito iz tanana grla mlade, garave seljanke, koja je sljedila ukraj puta pod krošnatim, kvrgavim grabom. Gojnu kosu prekrila bijelom, tkanom maramom, koju je navukla ko šatorić na žalovite, ko u gavrana oči, da joj sunce ne priplane bijela, ponizka čela i rumenih jagodica. Al ipak se podkrali zlaćeni traci, pa se prokšeno igraju oko onih na pol otvorenih ustanca, oko lijepa podbradka i ubava grla, vrijedna da se careve ruke oko njega slože. Do nje se lagodno spustila gojna, vragoljasta plavka u bijelih, vezenih skutićih, koje je podpregla povisoko, pa joj se vide suncem opaljene, ne obute noge. Desnom rukom, na kojoj se blista olašteni, mjedeni prsten, dohvaća zrele breskve iz prtenke, koja je stajala pred djevojkom – pa ih nagriza i hita onako nagrižene u grabavo lišće. Dvije su to nerazuzdane druge; štono riječ, u jednoj se vodi umivaju i pod jedno drvo salijevaju. Bile u vinogradu, nabrale bresaka, natrgale grožđa, pa se vratile i sjele u hlad pod drvo, da odpočinu.

– Grožđe[1], nagovori plavka crnku, je l’ da ti je na srdcu težko?

– Šećerko, drugo moja, teret mi je, a zašto da tajim, da nije, odpovrnu garava uzdahnuv bolno.

– Znam, da ti je, al krivo žališ na Matu, kad Mata poginu za tobom, ko dijete za majkom.

– Aoj Šećerko, da, poginu, al za Tomićevom Marom.

– Jer Mara kaže, ali ja znam, da laže, branila plavka.

– A odkle Mari veliki dukat pod vratom, sama se hvali, da je od Mate, gnjevno će crnka.

– Hvali se, da te ubode, jer zna, da je Mata tvoj suđenik.

– Sutra nam je slavno Ime Marijino, sutra će se pokazati, da Mata ne voli mene, već Maru. Al evo ti se kunem sutrašnjom svetkovinom, il u njega, ili crnu zemlju za druga, odvažno će silovita krajiškinja, poskočiv od zemlje.

– Al Grožđe moje medeno, laskala joj plavka, sutra će ti proći muka i žalovanje. A sad hajdmo, jer će nas naši karati, gdje smo toliko zapali. Uprtiv prtenku, krenuše djevojke, a plavka zapjeva:

U snu snivam, da dragoga nemam,

A na javi, ko rose na travi;

Nit ću kriti, nit ću ga tajiti,

Sav svijet znade, da dragog imadem.

Pa opet:

Misli mama, da j’ rodila bana,

Što j’ rodila meni milovana,

Sebi bana, meni milovana.

U dragoga jako sitni zubi,

Kad poljubi, ništa mi ne udi.

         Stigav djevojke u selo zađoše jednom strukom; na razkrižju seoskom podno drvena i ogradom opasana križa razdvojiše se, te Šećerka desno, a Grožđe lijevo, pa preskočiv šanac uljeze u veliku, zidanu kuću.

Tuj ti sve živo, ko da si mravinjak razgrnuo, baš ko u oči goda. Dvorištem rakolje se kokoši, kauču pure, nad dvorištem u vedrini kruži kokošar i bistrim okom strijelja, ne bi li privrebao mrsa. Čili momci potiskuju raztočena kola pod kolnicu, vrijedne planinke metu brezovom metlom dvorište, kršna reduša grabi vodu iz zdenca, a u trijemu eno majka dijeli svojoj pilčadi komad gibanice. A mučno ja ovake goste udovoljiti, jer uvjek se čini komad u tuđoj ruci veći, pa svako žali o krivom dijelu; al navikla krajiška majka ovakome poslu, pa šale tiša bučnu četu, jedno koreći, drugo kroteći, a trećemu se prijeteći.

– Kako si mi, prijo, ja ti se nadala, pa te čekala, kao majka od želje sinka? pozdravlja domaćica na kućnom pragu još u predvečerje, da lje ne promaši god.

– Dobro prijo, ja eto zdrava, kako vidiš.

 – A gdi ti je Marijan?

– Marijan osto doma, pa ne će doći, redili ga ko kneza na sutrašnji dan u V…, da se o nječem dogovara sa kotarskim predstojnikom za njekake škule!

 – Uh potro ih sveti križ, kad ni u svetak ne dadu mira. Al ajde prijo u kiljer, pa se razpravi i odmori, dok ja štogod spremim, da pojideš.

Tamo opet majka dočika zagrljajem svoje ranče, koje udala u treće selo. Rumena je, puna je, vedre su joj oči; ma očito, da su joj vjerenik i domari dobri. Al se majci jošte ne vjeruje, no ju gledi, ko da će ju od draga očima pozobati, pa po sto puta zapitkuje: Kako ti je rano? U družinskoj sobi pijucka domaćin sa nadošlim znancem, pa se razgovaraju o ljetini, o žetvi, o budućoj berbi, i o porciji.

Tako se izmjenjuje slika za slikom seoskoga života u oči godovnog dana. A kad sunce zamakne za planine i sumračje ogrli selo i anđel poleti napaljivati luči po sjenovitu, nebesku šatoru, onda sa seoske crkvice zajeći zvono i širom oglašuje svijetu «Zdravu Mariju». Tko je po kućah, stane pa se krsti; tko na ulici, stane pa se krsti; tko u polju, stane pa se krsti – tiho je, svečano je, ko da je sva narav poklekla, zaronila i utonula u žarku, jeditu molitvu. Još nijesu pravo ni posljedni zvuci u zraku zamrli, al ko da si dlanom okrenuo, oživi sve selo; zaori pjesma, zacvile gajde, podcikuju djevojke. Iz jednog seoskog kraja grne četa čilih momaka pod kapami i u kabanicah, a toljagom u ruci, pusta grla, propjevala i oturila u vedrine ovu pjesmicu:

Zazvoniše zvona varadinska,

Zatrese se zemlja militarska.

Usta cika srebrenih cvancika,

Usta ruka na gradu topova.

Fala Bogu i današnjem danu,

I našemu Šokčeviću banu,

Koji nam je ostavio pravu:

Zabranio šume i pustare.

         Al iz drugog kraja dočekaše još pomamnije jogunasti momci:

Košut Lajoš uteko u varoš,

Ukro krunu, sakrio u vunu;

Ukro pravu, sakrio u travu;

Ukro gusku, pobigo u Tursku,

Ukro june, da ga ne zabune.

         A iz trećeg kraja prihvati samodrug momak bugarećim glasom:

Paorijo bijela, što si nam donijela:

Donijela si puno duga, posto gazda sluga!

         Iz četvrtog kraja zazvoniše tanka djevojačka grla:

Alaj mu je urodilo grožđe,

Kakva j’ dika, pa ne će da dođe.

         Ihu! zakliktaše djevojke i pusti smijeh zaori krajem. Mame momke, eda bi ih namamile, a ovi gotovi ko žedan na vodu, smijehom, vriskom i podcikom odgovaraju i žure sladkom domjenku na razkrižje, u srdce seosko i zborište jarostne i jogune mladeži. Ko razbijena vojska prilaze krstopuću; zacviliše gajde, podciknuše momci, priletiše djevojke i mlade snaše, sklopiše se ruke i savi se vijenac, pa se zanina, potrese i zaigra… Ne potraja dugo, al na razkršće posuka plahovit, pojedar momak; naherio kapu, prebacio kabanicu. Razpučio prsluk, pa mu se nazire tanka, vezena, ko snijeg bijela košulja. Kad primače kolu, ujedanput obigrao ognjevitim okom plesače, a onda skoči i silovito potrga kolo baš do Grožđeta, pa uzev ju rukom za ruku zapjeva, što ga grlo nosilo:

Kad ja igram, pa uz diku nisam,

Čini mi se, da u kolu nisam.

         Zadrhtala djevojka, kada joj se jedina želja njene jave i sanje stvorila do nje. Ama ni ozeblu nije milije, ni običanije, kada ga žarko ogrije sunce, ko što je njoj bilo oko srdca, kada ju dragi i željenik njezin lati za ruku i zaigra u kolu. Što dosad u četiri oka ne kaza, to eto izkaza večeras, baš u oči Ime-Marijina, gdje ga sluša i staro i mlado, i tim odjednoč razsu onaj zloguk, koji ju sve do ovog časa lomio i morio. Ta da je drvo, puklo bi od draga, da je kamen, raztopio bi se od milja, al Grožđe ne bilo ni drvo, ni kamen, već kršna krajiškinja, koja umije ponijeti i najveću radost i najcrnju tugu, a da nijednome ne podlegne.

         A tko će joj zamjeriti, ako nije znala svomu milju ljepšeg oduška naći, van zapjevav i u pjesmici kiteć dragu uspomenu lijepa mladovanja? Ta to je priprosta, naravna krajiškinja, koja nije naučila navijati licem po pameti, već u srdcu, a to srdce u pjesmici poletilo pred svijet ko razklopljena knjiga, u kojoj je svaki na svakom listu mogao čitati samo jednu riječ: – ljubav. Zapjevala sretna, blažena djevojka:

Znaš li diko, kad smo mali bili.

Kad smo jeli gunje i jabuke,

Iz mog krila, iz tvoga šešira,

Na kraj sela, kod krsta zelena,

Oto mjesto obilazim često.

         Podciknuo momak, opasao djevojku, pa ju od draga ko pero dugnuo u vis.

– Živio Mata! i sve kolo zapjeva:

Mili Bože, što to biti može,

Da se dika zatajit ne može.

         Tako potrajalo veselje, dok zvijezde po nebu ne uzele zamirati, a onda se kolo razvezalo i svatko svome domu krenuo, da se još sladkim snom okrijepi za sutrašnji dan. I Mata popratio svoju diku do vratnica, a na vratnicah ulovi djevojku za ruku, pa ju zapita:
– Olivo, volim te ko oči u glavi, bili pošla za me, kad bi te naši prosili?

– O Mata, ta mi se iz malena poznajemo, ti si prva moja sreća bio, prva sreća, puna čaša cvijeća. Dođu l’ tvoji, ja ću prsten i jabuku primiti, lanu djevojka, pa ko da se ustidila, što je previše rekla, uteče u dvorište, pa u svoj kiljer. Ko roj razrojile se sretne, lakokrile misli, pa ju ninale i zanosile u nebesa dosad neviđena – nekušana…

Sutradan zapušilo se selo, ko da si ga prepunio slamom, pa zapalio.

U svakom dvorištu gori vatra, a kraj vatre na ražnju hitar momak okreće pretilu zaoblicu, što će se pred goste na stol iznijeti. Kiljeri su oživjeli, tuj se kiti djevojka, ondje se muž umiva, amo opet starac brke srezuje; sve je zabavljeno, da se što ljepše uoblači, zaodjene i nakiti, ma god je, Ime Marijino. Na ognjištu praska oganj, oko ognja poredani čađavi duboki lonci, a po kuhinji se vrzu do tri i četiri planinke. Valja spremiti što bolju i što obilniju užinu, ma god je, Ime Marijino. Sa vrh sela ulaze cigani i ciganke noseć o ramenu duboke torbe; a ti se salamunski vršnjaci svagdje nađu, gdje je štogod za pojesti i popiti; a danas je god, pa će planinka koji komad i za kumove cigane naći, ne bi l’ duši prije mjesta u raju uhvatila. U dnu sela pomiljaju se oružnici s nabitimi puškami, da pripaze, razvade i priduše ognjevitu krv. Na srijed sela pred crkvom razapeli medenjari svoje lugave šatore, a pod šatori izmetnuli na oglede medenjake: riđe konje s papirnom ormom, žute lutke, šećerne bebke i bešike, crljena srdceta sa ogledalci itd. Nješto podalje okreću mesari gojne brave na ražnju, pa pod grabovom sjenicom služe goste pivom i pečenjem. Po zemlji, na prostrtoj ponjavi razgrnuli kramari sitni pazar: tanke igle, debele medenke, vedra ogledala, oštre nožiće, kratke kamiše, sadrene lule, staklene džerdane itd. Pred crkvenim vratima posjedali nebogi u dvije struke, med njima se našo i slijepac guslar. Nagrnuo svijet u crkvu i crkva se prepunila glava ko oko. Na propovjedaonicu izađe svećenik, da im na svoju razprede o Ime Marijinu. U spomen bečkog oslobođenja slavi se ova svetkovina, pa izkazav ovo vješto nadoveza, kako su i oni i njihovi djedovi braneći svoj dom i svoje ognjište od istog dušmanina, po stotinu put natopili svojom krvlju ovu grudu zemlje, na kojoj se rodili njihovi djedovi, njihovi otci, pa i oni isti.

         Ej da vidiš, kako se mnogome starcu-junaku krvavih onih časova zaiskri oko od milja i ponosa pri spomeni onih davnih i u srdcu njihovu zakopanih dana. A mladež udivljenjem gleda svoje stare i žali, što i njim ne da Bog, da se naužiju junačkoga mejdana i junačke dike.

Poslje slova zapjeva se misa, a kad se dopjeva, grne narod ko oblak iz hrama.

– Daruj brate krajcaricu! viknut će nebogi.

– Hvala gospodaru dragi!

– Dajte ljudi ubogom, nejakomu, a tako vam dičnoga goda i današnjeg slavnog Imena Marijina!

– Eh Bog ti platio, ružicom ti ruka cvala, a dušica raj dopala.

Amo opet iz hrpe ječe zvuci narodnih gusala, a uz gusle promukli glas guslarov:

Vino pije Kraljeviću Marko,

Vino pije, kad rakije nije,

A rakije, kada vina nije.

– Živio slijepče, ta ti valja; ded još koju, ne ćeš požaliti! sokole bijesni momci sjativ se oko guslara.

– Ajde ljudi medenih kolača! Ajte djevojke medenjaka: srceta, bešika.

– Evo vrućeg, pečenog! urla propiti mesarov glas.

– Kupite marama, nožića, ogledala! pišti suhonjavi kramar.

Na toliko zaglušila ova šarovita vika pazar, da svog glasa razabrati ne možeš. Izvan te vreve stalo Grožđe, pa očima nješto po pazaru traži. Kako se je danas nakitila, ko da će se sjajnim suncem u ljepoti namitati. Vranu kosu načešljala na ponizko bijelo čelo, pa ju sastavila s garavimi obrvami, a kroz kosu prozaplela pozlaćeno cvijeće, pozaticala srebrene trepetljike. Oko grla povezala tri struke dukata, a svi novi, ko da su danas kovani. Oko njedra prekrižila svilnu maramu, po marami grane i tulipani, a maramu pripela zlatnom sapinjačom. Na rubini joj zlatom vezena porukavja, pa joj se vide bijele, oble ruke do lakata. U pasu se stegla zlatnom tkanicom, a male noge sknadila u crne, kupovne cipelice. Koliko je i od sebe lijepa, toliko joj pristajalo skupo ruho.

Iz vreve se izvrpa glavit momak, a na njemu zlatom vezena rubina, oko pasa zlatna tkanica, na prsluku po dlan široke, zlatne grane. Priletio Olivi, pa ju ulovio za ruku.

– Ja te tražim po vašaru, a ti ode. Hoćeš da ti kupim medenjaka?

– Kako da ne ću, ta iz tvoje bi ruke i sičana primila, a nekmo li medenjaka, lanu djevojka uzviv ljubkim, stidnim pogledom u glavita momka, a momak dočekao oči na oči, a što oči umiju pričati, to nijedno pero ne izpisa, pa da je pero baš orlova krila.

Privede momak djevojku medenjaru, pa joj reče:

– Sad objeraj, što je tebi drago!

– Ovo srdce sa ogledalci, kad se nagledaš da drago spomeneš – utrka u riječ gojni medenjar vješt svome zanatu, a još bolji provodadžija svoje robe – pa evo ovo dvoje golubića, pa ovo, pa ono, i tude djevojki nahvali hrlim jezikom i napuni punu maramu svoga espapa. U svem mu povladio momak, a djevojki ne bilo drugo, no primiti darove.

– Hvala ti Mata, al evo već podne, pa mi valja doma, jer naši će užinati. Vidit ćemo se u kolu. I ko srna odhrli djevojka, sve šupanj stoji na njoj svilena ruha i škripa sitnih cipelica. Došav doma spremi medenjake. Razpremi se i preobuče u prostrije ruho, a onda odiđe u družinsku hodaju, da podvori za užinom. Kolika je hodaja, toliki se pružio stol, a za stolom sve glava do glave: i pred svakim zemljani tanjir, limena kašika, vilice i nož. Hitre reduše i djevojke donijele do četiri zdjele čorbe sa rezanci i poredali po stolu. Podiže se domaćin, a za njim sva družina, prekrste se, sjednu, pa uzajamno grabe čorbu, sve zveka stoji limenih kašika. Donesoše i kuhano meso, pa kupus, a onda razsječenu zaoblicu: – svaki prsti dohvaća komad, koji mu je drago. U njeke se diže domaćin, pa nazdravi znancem i nadošlim prijateljem:

– Da pijemo u slavu današnjeg našeg goda, slavnog Imena Marijinog. Hvala vam prijatelji znanci moji, koji ste k meni došli i niste me zaboravili. Da Bog dade i lijepo Ime–Marijino i do godine došli i nas zdrave našli!

– Da Bog da! prihvate znanci, pokucaju se s domaćinom i izkape na bijelo kupice.

Sad se digne najstariji znanac, pa odzdravi domaćinu:

– Domaćine i davni prijatelji i znanče. Hvala i tebi na ljubavi tvojoj, koji si nas ovako lipo primio i počastio. Mi želimo, da ti ljubav vratimo. Da Bog dade, da se nikad ovo prijateljstvo ne razvrglo, već kako se naši stari pazili, pazili se i mi i naši mlađi, kako sada, tako i do vika. Kud hodio, sretan bio, i ti i sva tvoja družina!

Opet se pokucaju i piju i tako potraje do kasno po podne. Poslje ručka zovnut će domaćin momke.

– Ej momci, vi bi na igru, ajde, ajde, al samo pametno. Da mi svaki svoj poso obavi. Ti Joza zaranije doma, da blago podmiriš, ti Mata ne zaboravi, da još večeras na stan valja, ti Grga u šumu ove noći, da ne ostanu krmci bez čuvara. A sad evo svakom ponješto troška. Pošteno se vladajte, nemojte da što čujem, jer će biti vatre.

Veseli momci primu novce, pa kapu na uši i bjež kolu.

Sjatili se na sred sela momci, djevojke i malde snaše, koje još nijesu pjesme i igranke u nemar bacile.

Sjatilo se mlado družtvo, zaplelo se kolo, zajecale gajde, poskočile noge, zaorile puste doskočice, ma sve se utječu, tko će koga nadigrati, tko li nadpjevati.

Starije žene iza kola stoje i s povici prate domišljate doskočice igrajuće mladeži. Istom će jedna vragolanka bocnuti iz kola stojeće žene, pa zapjeva:

Karašćići kolo vode,

A kesege glede.

Tako isto naše nene,

Sve za kolom šene.

– Nevoljo! naljutile se nene, pa uzele jedna za drugom gubiti.

Tek što ova umukla, poprimit će druga gojna mlada snaša, o kojoj se znalo, da je pošla za nemila druga:

Mili Bože i sam krivo radiš,

Jednom daješ, a drugog nasadiš,

I ja sam te dva molila danka,

Da mi moga pošalješ junaka,

A ti si mi dao sreću bolju,

Poslo si mi veliku nevolju.

Istom ova dočeka, a preuzme tanana, plavokosa snaša. I o njoj se znalo, da joj se čoek drži sa onom crnkom, štono sprama nje igra. Ne moglo joj srdce podnijeti, a da ne ujede djevojke, te svoje inoče, pa zapjeva:

Oj inočo, diži glavu gore,

Da vidimo, čije lice bolje?

Al ovdje udarila kosa na brus, pa i djevojka ne ostade dužna. A kako nijednoj ženi, a ponajmanje krajiškinji nije Bog izpredao jezika, vješto doskoči svojoj takmici:

Šuri Baro visoka i plava,

Šiljat ti ko u ovce glava.

Ali snaša ko brtivom zasiječe:

Inoča mi kano fina tica,

A izgleda kano čordašica,

Još da joj je njezina svirala,

Vidili bi, da joj je pristala.

Ovu kavgu dokonča njeki vragolan pjesmicom:

Znate l’ ljudi, što je sad u modi,

Sad u modi: za ruku, pa vodi.

U to zatutnji seoski doboš (bubanj) pred crkvom, a svijet nagrne onamo. Ondje se već pribrao lijep broj naroda, koji postajao u kolo, a u srijed kola seoski bunjar, a do njega na stolcu župnik, pred njim oduga ladica puna lana i vezenih otaraka i beza, sve darovi darovani crkvi i oltaru. Nad ladicu se nadvio zvonar i pobire otarke, a kapelan zapovijeda, koji će komad najprije uzeti. Tad nakupi zvonar deset otaraka, podiže ih, potrese ih, a kapelan vikne:

– Pet seksera prvi put, bubnjar lupi jednom u bubanj.

– I pet krajcara! javi se jedna baka iz kola.

– Pet seksera i pet krajcara prvi put! opet će kapelan.

– I sekser! djevojka će jedna, koja će se o svetoj Kati udati, pa joj valja što više otaraka nakupovati i pripremiti, da joj svati ne ovrane obraz.

– Dajte ljudi, za crkvu je! župnik će.

–Vidite, kako su lipi! crkvenjak će i potrese s’ otarci.

Svi šute.

– Šest seksera i pet krajcara prvi put, drugi put, i – i – i nitko više? – i treći put! dokonča kapelan, a bubnjar ko brez duše udri po bubnju. Djevojka primi i plati otarke, a župnik zapiše na arku ime kupčevo i cijenu, nek se znadu čisti računi…

Tako se izkliče i prodade sva roba. Kad već bude kasno po podne, kreću medenjari, kramari i drugi doma, a samo razigrane glave glomoću i pripovijedaju selom. I ovo je najopasnije doba. Sad tek oživu oružnici i podvostručne snage, da priduše oganj, što ga popalio ovdje ondje Vinko Lozić. O ponoći sve već selo kao da je izumrlo. Nema igre, nema pjesme – ta nema ni goda, a i ja već ne znam što o njem kazivati.

         Grožđe poslije našlo svoju lozu, pa već ne tuži, no veselo, ko ševa za vedra dana, u Matinu domu propijeva:

Svi me vole u dikinu dvoru,

Pa me zovu mala molovana,

Samo dika visoka, pa lipa.

Odabrao Đuro Franković


[1] Šečerke i Grožđe jesu nadimci, koje djevojke jedna drugoj od milovanja i draganja izdievaju.

Comments are closed.