Prezentacija kroatističkih izdanja 120 godina kroatistike u Budimpešti

Predavanja iz slavistike počela su na Filozofskom fakultetu peštanskog sveučilišta već 1849. g. te je nakon pedest godina utemeljena samostalna Katedra za hrvatski jezik i hrvatsku književnost.

Povodom 120 obljetnice utemeljenja Katedre za hrvatski jezik i književnost na Budimpeštanskom sveučilištu održana je dvodnevna prigodna svečanost (2. i 3. prosinca) na kojoj su se okupili kroatisti iz Hrvatske i Mađarske. Ovom prigodom, prvog dana, predstavljena su najnovija kroatistička izdanja tiskana na hrvatskom i mađarskom jeziku u Republici Hrvatskoj i Mađarskoj. Organizator priredbe je bila Katedra za slavensku filologiju Instituta za slavensku i baltičku filologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta „Loránd Eötvös” u Budimpešti. U programu surađivali su istaknuti koratisti koji su održali izlaganja o svojim novima knjigama tiskanih 2013. i 2014. godine čiji je broj pažnjevrijedan, uostalom o slavenskim susjedima Mađarske, Dictionarium Fausta Vrančića u tadašnjem europskom kontekstu, o onodobnim dokumentima hrvatskog nacionalnog preporoda ilirskog pokreta, o mađarsko-hrvatskom rječniku (u pripremi je i hrvatsko-mađarski rječnik), hrvatskom pravopisu, o Panonizmu i Janusa Pannoniusu (čak dvije knjige), o đakovačkim piscima u 18. i 19. stoljeću, Matošu kao matrici hrvatskog moderniteta, o medijskim licima subjekta – stilistika medijskog subjekta u suvremenom hrvatskom pjesništvu, atroponimiji i toponimiji Hrvata u nekadašnjoj Santovačkoj župi i o knjizi pod naslovom Srebrenica. Iza svakog naslova stoji pojedan zaslužni autor ili čak dvoje autora, no nerijetko i više njih, koji su radili u ekipi te ova dva zadnja izdanja bilježi izdvačaka kuća Croatica u Budimpešti.

KROATISTIKA 2

U nastavku na temelju najnovijih istraživačkih rezultata iznosimo neke pojedinosti o tomu kako je ustvari došlo do utemeljenja Slavističke katedre a potom i Katedre za hrvatski jezik i književnost u Budimpešti.

Valja istaći da na visokim učilištima u Budimu i Pešti, u prvoj polovici 19. stoljeća, bili su brojni slovački studenti, a u manjem broju Hrvati, koji su presudno bili plemićkog podrijetla i katolici. Na prekretnici 1844-1845. godine u Pešti od ukupnog broja studenta 1223, njih 67 upisalo studij teologije, gdje su se podjednako našli talentirani hrvatski i slovački studenti. Rukovodstvo fakulteta obvezalo je studente na posjećivanje nastave, te im je bilo zabranjeno odlaziti u kazalište i kavane, a krivci su bili kažnjavani.

Hrvatska omladina boraveći na studiju u ugarskom gradu uspostavila je prijateljske veze sa slovačkom mladeži i sa ostalim slavenskim studentima. U njihovim redovima istovremeno preovladavala je nacionalna misao o slavenskoj uzajamnosti, čak do ideje o stvaranju zajedničkog jezika za sve slavenske narode, ali nisu ih momoišle ni panslavističke ideje. Slavenski studenti (Hrvati, Srbi i Slovaci) uzajamo su se u pomagali i zajednički nastupali u realiziranju zahtijeva o utemeljenju slavističke katedre u Pešti. Koliko su bili jaki međusobni utjecaji i hrvatski primjer u redovima slovačkih studenata o tomu nalazimo brojna svjedočanstva. Neki su se Slovaci pohrvatili, kao što je bio slučaj bogoslova Jánka/ Ivana Tombora (1825.-1912.), kasnijeg svećenika u Đakovačkoj biskupiji, pisca i saborskog zastupnika i Bogoslova Šuleka (1816.-1895.) hrvatskog jezičara, povjesničara i publiciste.

Slavenski studenti u Pešti počam od 1830-tih godina u više navrata pokušavaju institucioniziranje nastave, zahtijevom da se nastava vodi na njihovom materinjem jeziku. Njihovi su se pokušaji zaredom izjalovili, jedino su nakon mađarske 48-aške revolucije okrunisani, naime Katedra za slavistiku utemeljena je 1849. godine (i danas djeluje u okviru koje se predaje slovački, hrvatski, srpski i drugi slavenski jezici). Slavenski studenti su prvi svoj podnesak podnijeli Namjesničkom vijeću 1838. godine. Ján Mastič podnio je molbu da mogu učiti na slavenskom jeziku izvan fakulteta, zahtijevajući da se u tu svrhu odredi jedna podesna zgrada. Namjesničko vijeće je predmet dostavilo magistratu fakulteta, a i prema njihovom mišljenju bilo bi poželjno da se slovački jezik predaje na fakultetu. Molba je odbijena obrazloženjem da bi planirane sati predavao privatni profesor.

 KROATISTIKA 3

Drugi zahtijev se vezuje uz nacrt Jána Kollára. Imenovani slovački evangelički svećenik 1840. traži od vlade uspostavljanje Slavenske akademije, slavenske katedre, slavensko saborsko zastupništvo, pružanje potpore za razvoj obrta te široka prava za uborabu slovačkog jezika. No njegov dalekosežni prijedlog ostao je bez odjeka, premda u daljem nisu se peštanski slavenski studenti mirili datom situacijom, te se obratili palatinu s novom molbom da im omogući uspostavu slavenske katedre na peštanskom fakultetu.

        Treći zahtijev je podnesen lipnja 1842. godine i upućen u Beč, s potpisom 200 slovačkih intelektualaca, ali ponovno bezuspješno.

Naredni zatijev nadnevkom od 13. ožujka 1846. sa 109 potpisa je podnesen. Peticiju potpisalo je 60 studenata medicine, 20 studenata filozofije i 15 studenta prava. Imena su u većem broju hrvatska i srpska, te se i sama organizacija vezuje za studente medicine hrvatskog i srpskog podrijela. Taj podnesak je prigotovio slovački odvjetnik Alexander Vrchovsky (Wrchowsky) s „odobrenjem” Andrije Lukača, studenta medicine prve godine. Međutim, dekan fakulteta Virožil (češkog podrijetla) odbio je utemeljenje slavenske katedre.

         Ján Gerometta u svom pismu navodi: „zahtijev za utemljenje slovačke katedre potpisalo je 87 mojih školskih drugova.”

Bliski prijatelj Geromette bio je Jánko Tombor koji je u Slovenskje národňje novini, krajem 1845., napisao članak o nastavi slovačkog jezika na višim učilištima u Pešti. Poglavito iznosi pojedinosti o studentima medicine, kojima je od osnovne važnosti poznavanje jezika, jer narod neće imati povjerenja u one lječnike, koji ne razumiju njegov jezik. Nakon toga prelazi na teologe, istaknuvši da ima i takvih mnogih slovačkih studenata koji napuste fakultet, a najviše od njih čak i ne brinu o svom materinskom jeziku, kojeg znaju govoriti, ali ne i pisati.

Hrvatske studente je postavio kao primjer, kojih, iako je malo, ipak su složni: jedna misao, jedno srce.

Gerometta istog je mišljenja i ovdje imam prijatelja koji pružaju pomoć, istim putem hode, a njihove namjere su slične mojima, a koji su vjerni svojoj naciji, a to su iliri, bez iznimke svi oni, među koje se i sam s drugima zajedno ubrajam.”

U slavenskim studentima (Hrvati, Slovaci i drugi) koji su studirali u Centralnom sjemeništu isto se je jačao nacionalni duh, osjećaj upućenosti i suradnje slavenskih naroda jednih na druge. Hrvatska i slovačka mladež školovala se je u peštanskom Joanneumu gdje je utemeljen „ilirski” krug (peroblematika neistražena). Pod utjecajem Kollára i Šafarika upoznala se idejama slavenske uzajamnosti, solidarnosti i suradnje. Na duhovno oličje ilirskog pokreta naročito je bilo od snažnog utjecaja djelo slovačkog znansvenika Šafarika Geschichte der slawischen Sprache und Literatur nach allen Mundarten, naporedo time zametljiv je utjecaj i Herdera.

 KROATISTIKA 5

***

„Predavanja iz slavistike počela su na Filozofskom fakultetu peštanskog sveučilišta već u prosincu 1849. g. Prvi predavač bio je Josip (József) Ferenc (1821.-1878.). On je u svojoj nastavničkoj djelatnosti obuhvatio najrazličitija područja slavistike: književnost, jezik, arheologiju i folklor slavenskih naroda. Predavao je i o dubrovačkoj književnosti, prvenstveno o Ivanu Gunduliću, o Ivanu Mažuraniću i drugima velikanima slavenskih naroda.

Ferencov nasljednik na Katedri za slavistiku Oszkár Asbóth (1852.-1920.) počeo je s radom tek 1884. g. a smatrao se učenikom velikog hrvatskoga slaviste Vatroslava Jagića. No ipak se nije ozbiljnije zanimao jugoslavistikom. Vjerojatno zato jer je 1894. osnovana na Budimpeštanskom sveučilištu samostalna Katedra za hrvatski jezik i hrvatsku književnost.

Prvi profesor za kroatisktiku bio je Eduard Margalić (Margalits Ede) (1849.-1940.). Iz naslova njegovih predavanja na Fakultetu vidi se da se prvih godina – shodno nazivu svoje katedre – organičio na hrvatsku književnost i hrvatsku gramatiku.

Ističe se njegov rad Hrvatski historijski repertorijum. A od njegovih znanstvenih radova možemo spomenuti još Krnarutićev spjev i mađarska Zrinjijada. Margalić je značajan i kao prevoditelj iz hrvatske književnosti, uostalom, preveo je spjev Smrt Smail-age Čengića od Ivana Mažuranića, roman Propali dvori od Janka Leskovara i povjesticu Fratarska opruka od Augusta Šenoe. Možemo još spomenuti da je sastavio hrvatsko-mađarski i mađarsko-hrvatski džepni rječnik.

Kada je prof. Margalić 1915. g. umirovljen na njegovo mjesto dolazi Rezső Szegedy (1873.-1922.), rodom iz Šida u Srijemu čiji je maternji jezik bio hrvatski. Objavio je poveći broj studija o epskim junacima iz narodne književnosti te pisao i o svatovskim običajima zapadnougarskih Hrvata, a ima jednu studiju o kajkavskom narječju. Smatra se da je bio jedan od najvrednijih, najvaljanijih mađarskih jugoslavista uopće.

Poslije Szegedyjene rane smrti profesor hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti postao je József Bajza (1885.-1938.). Osim nekih djela iz povijesti mađarske književnosti, napisao je nekoliko valjanih studija iz hrvatske literature, kao: Gundulić, pa Hrvatski ep o kralju Kolomanu. Iako je József Bajza imao dobre mogućnosti za rad, ipak je njegova ostavština srazmjerno skromna jer je svoje znanje i svoju energiju u velikoj mjeri posvetio publicistici. S njegovom smrću prestala je s radom samostalna Katedra za hrvatski jezik i hrvatsku književnost.

Fotografije načilina: Kristina Goher.

                                                                                  Đuro Franković

Comments are closed.