Prije 140. godina rođen je Béla Horváth

Svećenik i prevoditelj štovan je među baranjskim Hrvatima

Béla Horváth rođen je u Bükkösdu (Županija Baranja), 6. ožujka 1874. godine od majke Hermine Fillinger i oca Ivana. Otac mu postaje učiteljem u Ati, gdje se tada govorilo na hrvatskom i njemačkom jeziku. U školi je Béla učio hrvatski i mađarski, a doma pak od majke njemački. Kasnije se upisuje u pečušku gimnaziju i na bogosloviju, a uz ova tri jezika usvaja i latinski. Zarano se počeo baviti umjetničkim prevođenjem i pisanjem stihova, koji nažalost nakon njegove smrti nisu pronađeni.

            Nakon završetka bogoslovije devet godina je služio u Donjem Miholjcu i Radikovcima da bi ga tek 1909. godine pečuški biskup premjestio za župnika u Nijemetu (Németi), na domak Pečuha. Hrvati u Nijemetu, Salanti i Poganu nazivali su ga „naš gospodin”. Bio je izuzetno dobre naravi, volio hrvatske narodne igre, svirao na violini, a kao mladi župnik čak je i zaplesao.

Uz njega je djelovao „meštar” i kantor Stjepan Ebrić koji je napisao veliki broj pjesama kada se rodbina oprašta od pokojnika. Župnik Horvat i sam je pisao tekst i bilježio note takvih pjesama. Poznata je njegova Mrtvačka pjesma koju crkveni obrednik za pokop propiše.

             Godine 1914. objavio je zbirku prijevoda Petőfijeve pjesme u Subotici. No, prevodio je stihove i drugih mađarskih autora. Kritika na razne načina reagira na Horvatove prijevode, uostalom o na ovaj način: „Njegov je prijevod Petőfijevih stihova bio prvi većeg uzdahnuća, te nakon toga nimalo ne iznenađuje da je prigotovljeno u Mađarskoj i pristiglo u inozemstvo. U sredini promijenjena ukusa u Zagrebu ne previše snažni prijevodi Bele Horvata nisu eksplodirali kao literarna senzacija.”[1] Stihovi su mu tiskani u Danica kalendaru u Budimpešti te nakon drugog rata u Kalendaru srce Isusovo u Pečuhu. Bélu Horvátha trebamo smatrati nasljednikom kanonika i prevoditelja Ivana Marevića (1746.-1808.), bivšeg župnika u Nijemetu.

Za vrijeme Prvoga svjetskog rata od svojih pretpostavljenih crkevih vlasti, biskupa grofa Gyule Zichyja bio je zamoljen da prigotovi zbirku pjesama koja će hrvatskim kantorima služiti kao priručnik u svakodnevnoj uporabi. Kantorska knjiga zamišljena je na tri jezika: njemačkom, slovačkom i hrvatskom jeziku. Hrvatski dio, dakle, bio je povjeren Béli Horváthu, s razlogom, naime s pravom je slovio kao dobar prevoditelj mađarskih pjesnika.

U predstojećem izdanju za kantore uostalom uvršten je tekst mađarskog pisca romantičara, Móra (Mavro) Jókaija, Kraljevka s notnim zapisima skladatelja Ernesta Lányija koje je Bela Horvat preveo na hrvatski. No, s razlogom na prvim stranicama našla bi se Narodna himna (Himnusz) pisca Ferenca Kölcseyja i skladatelja Ferenca Erkela. Ovaj se tekst iz godine u godinu učestalo našao na stranicama Danica kalendara, omiljenog štiva Hrvata u Mađarskoj između dva rata, ali bez navoda imena autora prevoditelja te bio tiskan na ikavskom narječju.[2] Horvat u zbirku za kantore unosi obilan broj pjesama, a koje bi se u crkvenom obredu dobro dale primijeniti, naime pjevanje uvijek je bilo blisko i hrvatskom puku, naime diljem Europe naišlo na pravi prihvat već od 16. stoljeća.

Nije nam poznato da li je kantorska knjiga tiskana, a što ćemo vremeno trebati provjeriti. Vjerojatno nije jer se tada ne bi našla u rukopisnoj ostavštini Béle Horvátha.

No, prolistavajući njegovu obimnu ostavštinu nailazimo i na uglazbljenu duhovnu pjesmu O Bože silni od hrvatskog skladatelja Ferde Rusana, za čijim djelom je posegnuo i Horváth jer je kao autor imao i tu mogućnost prema dogovoru sa izdavačima da u kantorsku knjigu unese i već poznate hrvatske napjeve, pored onih koje su bile predviđene pa ih je trebalo prevoditi na narečene jezike. Pored imena ovog hrvatskog skladatelja ne možemo proći šutke da ne spomenemo kako se je on kao časnik austrijske vojske našao u Pečuhu. Zahvaljujući mecenaturi grofice Marije Prandau Pejačević organizirao je uspješnu Ilirsku večer u tadašnjem Njemačkom kazalištu. Gorljivi roduljub Rusan istovremeno bio je i jedan od utemeljitelja Ilirske čitaonice u gradu podno gore Meček. U toj  pozamašnoj rukopisnoj zbirci stanovito mjesto zauzimaju predivne pjesme o rođenju Isusa Kralja, tj. božićni napjevi. Horvat nastojao je obogatiti zbirku ne samo hrvatskim napjevima već je pomno birao, odnosno dobio predivne pjesme od urednika, a to bi bile duhovne pjesme raznih naroda, usotalom Poljaka i Nijemaca. Uspješno ih „presadio” na hrvatski jezik. Čak i pjesmu Nad Betlehemom, mađarskog romanopisca Géze Gárdonyija, uz navode imena i drugog autora Herman Iván Révfyja (on je vjerojatno uglazbio tekst). Pod rednim brojem 47. ovdje se nalazi tekst i napjev O Gospojo svih svetih anđela i Bogošićeva kantuala, kao i O Gospojo naša. S pravom možemo pretpostaviti da ih je sam prevoditelj izabrao. Značilo bi to da djela hrvatskih skladatelja bila su mu dobro poznata. Pod naslovom O najsvetlija… (O sanctissima…) donosi pučki napjev iz Sicilije. Samo da ponovimo, nešto meritorno izjaviti o toj trojezičnoj kantorskoj pjemarici bilo bi prerano.

Pouzdano ne smije se tvrditi da je Béla Horváth u časti župnika u Nijemetu, kao takav smatrao svojom dužnošću da sastavi tekst i napjev o zaštitniku mjesne crkve (građene 1804.) o mađarskom Svetom kralju Ladislavu, koji je utemeljio Zagrebačku biskupiju (1093.). Naporedo našoj temi navodimo da je ova biskupija u svojim okvirima obuhvaćala i Međimurje, jednako tako zaladska i šomođska mađarska i brojna hrvatska naselja kuda je slala svoje svećenike. Vjerojatno da je ova pjesma bila predviđena za kantorsku knjigu, naime kult Svetoga kralja Ladislava i na taj se način prenosio i valjalo ga čuvati u svijesti puka.

            U pismu upućenom Béli Horváthu iz Temišvara (ovdje se prigotovljavalo ovo trojezično izdanje za kantore) nadvenkom 26. srpnja 1916. stoji: „S radošću smo primili odgovor od Ekselencije gospodina pečuškog biskupa da ste bili velikodušni i prihvali se revizije hrvatskog teksta, odnosno prevođenja… u isto vrijeme šaljem vam već objavljenu kantorsku knjižicu na mađarskom jeziku te iz nje prvih 16 pjesama vam dostavljam zamolbom da od njih brojevima označenu prvu, drugu, 3. i 4., te 13. 14 i 16. budite dobri prevoditi, odnosno u slučaju, ako su ove pjesme već prigotovljene da hrvatski tekst revidirate.” Nadalje urednik traži da mu Horváth hitno dostavi prigotovljeni rukopis koji će biti zajedno tiskan sa slovačkim napjevima u kolovozu 1916. godine. No, ponajprije je prevoditelj tekst najprije trebao dostaviti svojim dijeceznim nadležnima u Pečuhu, da bi potom bio podvrgnut cenzuriranju, ustvari, dostavljen osobi koju je Béla Horváth sam trebao odrediti. Iz sadržaja pisama postaje razvidno da se radilo na dvotomnom izdanju. „U prvoj kantorskoj knjizi nalaze se iste pjesme, samo kod drugog toma slijede propriumi (za vlastitu uporabu) pojedinih naroda”.

            Naporedo time Béla Horváth sastavio je i molitvenik Utjeha bolesnika, kao i nedovršeni rukopis molitvenika Mali vijenac.

            Svećenik i prevoditelj Horváth savjesno je objedinjavao dio hrvatskog duhovnog i kulturnog prostora, imajući u vidu da je materinski jezik temeljni oslonac na kojemu počiva historijska svijest manjina.

Preminuo je u 47. godini života, 23. listopada 1921. godine, pokopan je na groblju Nijemeta.

                                                                                  Đuro Franković

NARODNA HIMNA

Bože, živi Madžara,

Daj mu sretne dane,

Svoje ruke u boju

Nek ga štite, brane.

I za tolko nevolja

Nek mu sreća sine

Nek je ljepša budućnost

Mile domovine.

Ti s’ vodio pređe nam

Do Karpata silnih

Gdje si dom osvojiše

Bendeguza sini,

I gdje Tise, Dunava

Šumeć hrle vali,

Arpada junački rod
Tebe slavi, hvali.

Polja si nam zlatnima

Nakitio klasim’

Vino rodi vatreno

Po gorama našim,

Zastavu si bojnu nam

Ovjenčao slavom

Dušmana nam duše si

Napunio strahom.

Al su grijesi naši tvu

Srčbu izazvali,

Oštri bič tvoj dugo smo

Teško osjećali.

Domovinom dragom

Il smo tužno cvilili

Pod Turčina jarmom.

Smiluj nam se o Bože

Bijednoj svojoj djeci

Kad navali dušmanin

U pomoć priteci,

Nakon tolko nevolja,

Nek nam sreća sine,

Nek je ljepša budućnost
Mile domovine!

SVETI KRALJU LADISLAVE

Sveti kralju Ladislave,

Pun si dike, pun si slave.

Kako da te zaborave

Vjerni sinci, mili dom

Ti si ponos domovine,

Svud se diči tvoje ime.

Daj da ljepše sunce sine,

Vazda hasnom rodu svom.

Dok si ovdje boravio,

Sam’ si dobro svud činio;

Bogu bio vazda mio,

Drag si bio rodu svom.
Bog te otud k Sebi primi

Kraljevati na visini.

Sad u vječnoj domovini

Braniš nas svom zaštitom.

Budi slavljen sveti kralju,

Zaštitniče naš u raju,

Sinovi ti hvalu daju
Ko ljubeznom ocu svom.

Vjerni puk si dalje brani,

Sve zlo od nas vijek odstrani,

Dušmane nam sve ostrani

Jakom svojom desnicom.

Kralja našeg jači, krijepi,

Vazda da ti stope slijedi;

Daj i mi da primjer lijepi

Tvog života slijedimo;

Da kad ovaj život mine

Duša naša ne pogine

Već slavit vijek Bože ime

Po tebi zavrijedimo.

KAO OLUJA LETI

  – Sándor Petőfi –

Kao oluja leti

Čoban na magarcu,

Velik momak, veća mu

Tuga na srdašcu.

Uz frule je paso si

Stado po strnjaku,

Kad evo mu javiše:
Izgubit će dragu.

Skoči na magare,

Brzo doma hrli,

Sve je kasno, siromah

Samo mrtvu grli.

Kako će si srcu svom

Olakšati jadi?

Ljuto lupi s batinom

Magare po glavi.

           Preveo Bela Horváth

SOKAKOM ME CIGAN PRATI

             – Sándor Petőfi –

Sokakom me Cigan prati –

Rad bih tugu pokopati…

Puna boca mi u ruci,

Pijem, pjevam skakajući…

Sviraj, Cigo, sviraj tako,

Da bi čak i kamen plako,

Ali pod prozorom tamo

Veselo svirajte samo.

To je prozor nevjernice,

Moje mile golubice,

Koja me je prevarila

Iz gnjijezda mi odletila.

Sad Cigai, kako znate

Tako veselo svirajte,

Neka nezna nevjernica

Kako mi je oko srca.

            Preveo Bela Horváth

NARODNA PJESMA

   – Sándor Petőfi –

Ustaj rode, ustaj sada

Sad je vrijeme il nikada!

Sad birajmo hoáemo li

Slobodni bit ili robovi?!

Živim Bogom kunemo se

Evo svi

Kunemo se: nećemo bit

Robovi!

Robovasmo sve do danas

Pradjedovi mrze na nas,

Zato jer nas briga nije,

Što ih ropska zemlja krije.

Živim Bogom kunemo se

Evo svi

Kunemo se: nećemo bit

Robovi!

Sjajniji je mač, neg lanci

Sabljom diče se junaci

A mi lance da nosimo?…

Dajte britke sablje simo!

Živim Bogom kunemo se

Evo svi

Kunemo se: nećemo bit

Robovi!

Hulja je to, čovjek nije,

Ko kad treba mrijet ne smije,

Kom je taj kukavni život

Draži, nego čast roda svog.

Živim Bogom kunemo se

Evo svi

Kunemo se: nećemo bit

Robovi!

Sjajno mora bit nam ime

Opet ko u staro vrijeme,

Sramotu, koju nosimo,

Krvlju svojom operimo!

Živim Bogom kunemo se

Evo svi

Kunemo se: nećemo bit

Robovi!

            Preveo Bela Horváth

Obred kod sprovoda

Ako nijesi zapriječen ne p(r)opusti nikada zgodu da prisustvuješ kod sprovoda. To je djelo milosrdja a zadnja počast koju iskazati možeš pokojniku. A možda ti je bio rod ili znanac ili drug ili dobročinitelj. Osobito rado idi na pokop siromaka. Dvostruka će ti plaća biti od Boga. Sabranom dušom prisustvuj kod pokopa. Tu smrt drži svoju veliku prodiku. Misli na čas kada ćeš ti onako ležati u lijesu. Pobožno se moli za dušu pokojnika. Njemu je Bog već sudio. Možda mu duša silno pati u plamenu čistilišta i kao da čuješ bolni vapaj: „Smilujte mi se barem vi, prijatelji moji.” Trebat ćeš jednom i ti molitve svojih prijateljâ. A znaš kako veli Sveto pismo: „Što hoćete da vam ljudi čine, činite i vi njima.”

            Kako bi lijepo i dirljivo bilo, da sa svećenikom i kantorom skupa pjeva sav puk i latinske pjesme, psalme, koje crkveni obrednik za pokop propiše. Da to činiti možeš, evo ti latinske riječi sa hrvatskim pravopisom, a da i razumiješ što se pjeva, odmah uz latinski tekst stavio sam hrvatski prijevod. Ovaj molitvenik ponesi sa sobom na sprovod i kadgod ideš k misi koja se za pokojne služi. Nać ćeš u njemu obilno lijepih hrvatskih crkvenih pjesama za mrtve. A napjeve im naučit ćeš od svoga duhovnika i kantora.

Sprovod odraslih

Svećenik odjeven roketom i crnom štolom ili zaogrnut još i crnim plaštom, dodje na mjesto, gdje mrtvac leži, poškropi mrtvaca svetom vodom i zapjeva:

Oremus pro fidelibus defunctis.

Pomolimo se za vjerne mrtve.

Pjevači nastvaljaju

(u nastavku dajemo samo hrvatski tekst)

Pokoj vječni daruj njima

Gospodine i svjetlost vječna

neka im svijetli.

Jecanje smrtno spopade

me, paklene muke obuzeše

mene.

Gospodinu našemu.

Amen.

 

Molitva za pokojnicu

Pomolimo se. Molimo

Gospodine da se po mi-

losrdju svojemu smiluješ

duši službenice svoje.

 Itd.

LIT.: Janja Prodan Bela Horvat – čuvar nacionalne duhovnosti, časopis Pogledi (urednik Đuro Franković) 2004/2., str. 59-62., Pečuh.; Stjepan Velin (bez potpisa) Petőfi u srpskohrvatskoj književnosti, Narodni kalendar 1978, str. 73.-76., Budimpešta; Sokcsevits Dénes Petőfi a horvátoknál, http://www.hhrf.org/kisebbsegkutatas/kk_1999_03/cikk.php?id=106 (posjet 27. kolovoza 2014.)

[1] Sokcsevits Dénes Petőfi a horvátoknál

[2] Autor se zahvaljuje umirovljenom novinaru Stipanu Filakoviću na priopćenom podatku.

Comments are closed.