Rukopisne molitve  iz Semartina

Piše Dr. Timea Bockovac

Semarćanima je katolička vjera stoljećima pružala nadu u njihovim teškim životnim putevima, nerijetko popraćenim ratnim i poratnim zbivanjima, raznim gospodarskim nedaćama i osmišljenim asimilacijskim pokušajima, koji su nažalost na koncu i urodili kobnim plodom tj. napuštanjem sela, nestankom tradicije i zaboravom šokačkoga govora. Mjesnu seosku crkvu u čast biskupa svetoga Martina dao je izgraditi Kazimir Eszterhazy (1805-1870), 1830. g. izvršena je biskupska vizitacija šikloške župe u čijem se zapisu spominje i selo Semartin sa svojom crkvom, opremom i detaljnim opisom oltara na kojem je lik svetog Martina na konju, uz napomenu kako se tamo posebno štuju blagdani svete Barbare i svetog Martina, prilikom kojih se pjevaju crkvene pjesme na ilirskom jeziku.

Pojam molitve se najopširnije uzima kao način komuniciranja pojedinca ili zajednice s transcendentalnim svijetom, radi se o tekstovima koji kao vrijedni kulturološki predlošci od najranijih vremena čine dio usmeno-narodne predaje, a svojim arhaičnim obilježjima ukazuju na ljepotu vjerovanja te na jezično i na duhovno bogatstvo zajednice koja ih izgovara.

Molitvenik Duhovna radost s dodanim rukopisnim molitvama i komentarima

U sklopu analizirane građe rukopisnih molitvi najzastupljenije su molbenice, nadalje pozdravi upućeni Gospi odnosno drugim svecima, i temeljne molitve katoličke crkve. Većina rukopisnih molitvi ima svoj naslov, a neke se evociraju prema uvodnom stihu, ili su samo naznačene  molitvom ili pjesmom.  Među blagdanskim molitvama ističu se one koje pripadaju božićnom i uskrsnom blagdanskom krugu, odnosno uz sakramente potvrde poput prve pričesti ili krizme.  U brojnim molitvama s ratnom tematikom se moli za prestanak rata i za dugoročni mir na što upućuju i razne naslovne inačice: npr. Pjesma od rata- Pjesma ratna- Ratna pjesma.

Ratna pjesma, čita se prvo desni stupac

Izrečene molbe su prvenstveno upućene Gospi, koja je zvana Majkom, Milostivom, Marijom čisto divom ili golubicom, i Gospodinu Bogu, kojega nazivaju još i nebeskim ocem ili Bogu vičnjemu, stvoritelyu našemu. U molitvi progovara kolektivni glas, duboka zabrinutost zbog sudbine voljenih, a uz kolektivno nošenu bol najdirljiviji dio tekstova čine  redovi  kada se prekida s množinskom naracijom te majka, izmučeni ženski subjekt govori o bolnom gubitku svoga sina i o svojim neizdržljivim mukama:

 Ako moj sin pane Bože tebga dajem
aja tužna Majko kome da ostanem
primi sina mogau raj
prati nyega mesto majke mile žene i rodbine.

A kadbiga mogla domog sina dotyi
damu vidim rane i nyegove oči
dag ja odpratim do groba ladnoga
ditye trunit tilo milog sina moga.

Danakitim groba koštoj Majke kitu
i zeleno cvitye suzama zaliztyu
da križa celivam daga blagosivam
još zadnji put ovde kod sina mojega

U izvornom obliku citirana mjesta tih molitvi nose u sebi sva obilježja drevnih psalama, a svjedoče i o društveno-političkim prilikama, te se iz njih lako iščitava stajalište jedne nacionalne manjine prema većinskomu narodu i prema domovini u kojem već stoljećima obitava.

Drugu poveću skupinu čine molitve koje su se izgovarale za vrijeme prošencije u Gospino đudsko svetište,  a sve su prepoznatljive po uvodnim stihovima:

Falyen isus sveta sliko našeg sela rajska diko Mipadamo ničice pritobom o divice,

dalje se govori  u ime cijeloga sela i suseljana: Koji ktebi putujutyi i svi doma ostajutyi svite fale i slave i šaljuti pozdrave,

te se traži Gospina zaštita za sve što je od životne važnosti, od najapstraktnijih do  najkonkretnijih stvari: Pogledaj nam domovinu i svu našu imovinu votyke baštye i tuge i nevolye sve druge,

a na kraju doziva se blagoslov i pomoć: O Marijo golubice ukažinam tvoje lice kadnam dodye smrtni čas budi majko pokraj nas.

Među rukopisnim molitvama je velik broj temeljnih molitvi katoličke vjere, sakralnih tekstova koji su strogo vezani uz liturgijski obred npr. Vjerovanje, ili vjeroispovijest Čin vjere, ufanya i lyubavi,  Očenaš, Zdravo Marijo, kao i Krunica za mrtve, za bolesne, kod koje osim teksta molitve nailazimo i na instrukcije upućene osobi koja moli krunicu, npr. tako do kraja na očenašima  ili ni jedno veče nekase ne iz ostavi da se ne molji ova krunica.

U posebnu skupinu su ubrojene molitve koje su nastajale mimo kanoniziranih crkvenih tekstova, a prepisivale su se među Semarkušama, njih karakterizira tematska raznovrsnost, jezična inovativnost i bogatstvo motiva.

 Takva je i molitva pod naslovom Szedam darovah duha szvetog  koja upozorava na to kako će se osoba koja nosi sa sobom tekst molitve uz pomoć Isusa Krista moći zaštiti od svega zla, a to se dokazuje opisivanjem čudesnih događanja koja su se ostvarivala tijekom prepisivanja lista.

Konačni cilj započetog istraživačko sakupljačkog rada je objavljivanje ovih molitvi u izvornom obliku i u prijepisu, kako bi one i dalje svjedočile o minuloj šokačkoj kulturi čije se nositeljice (nažalost u vrlo skromnom broju) još i danas rado sjećaju riječi i melodija semarćanskih, šokačkih molitvi iz davne prošlosti kada su one odzvanjale unutar drevnih crkvenih zidina.

Comments are closed.