Slika pakla u molitvicama mađarskih Hrvata

Molitvice Hrvata u zapadnim krajevima Mađarske opisuju velike patnje duše koje poslije smrti, zbog grehova, dospije u pakao.

Mađarski podravski Hrvati o pakla, ili pekla zamišljaju da su to peklenske jame. A nalaze se negdje duboko ispod zemlje, gdje je Toplo ko u peklu. A tamo su oni ljudi koji su narušili kršćanski nauk, moral i učenje Crkve.

U pučkom stvaralaštvu bošnjačkih Hrvata u okolici Pečuha pakao se zamišlja da je na nebu, ispod raja. Nikola Tordinac zapisao je molitvicu u kojoj Sveti Nikola sjedi u raju i gleda dolje, te u paklu vidi udovicu koja kinji. Ona je neljudski, nemajčinski postupala sa svojom djecom, prouzrokujući im patnje i smrt na zemlji.

Molitvice Hrvata u Gradišću naročito ističu kristijaniziranu tvrdnju da iz pakla nema povratka. Čak ni Sveti Petar ne može izbaviti iz vječitih paklenskih muka svoju majku.

Ista fabula poznata je i u proznoj verziji u Mađara, dok naši Hrvati u zapadnoj Ugarskoj imaju metrički dotjeranu molitvicu u stihovima, koja je poznata i u Hrvatskoj. Molitvica se nekoć pjevala, izuzev početnih stihova, te je ispjevana u osmercu. Fran Kurelac ju pribilježio, a tiskao 1871. godine u Zagrebu u knjizi Jačke…

Pjesma (molitvica) Svetog je Petra mati govori zbog čega je majka popularnog sveca žalosna (turobna). Zbog toga, jer je prosjaku, o kojemu se u kasnijim stihovima da naslutiti da je to bio sam Isus, darovala povisamce. Na zamolbu Svetog Petra Jezuš mu daruje povisamce da bi iz pakla pomoću konopljinih vlakana spasio svoju majku.

Pojd mi, Petre učenice!

Uzmi ovo povisamce

Povisamce materino,

Spusti jedno ti vlakance,

Ter mi ga ti suni doli

Pet sat lakat va diboko,

I tuliko va široko…

 

Petar poslušavši svoga Meštra spušta konopac u pakao. No pakao je dubok te se za vlakance uhvate i druge grešne duše. Petrovoj majci to nije bilo po volji, stoga savjetuje svome sinu:

Potres Petre, povisamce,

Pakal će se opustiti,

Nebo će se zapuniti.

 

Vlakno pod teškim teretom pukne, a duše padnu u pakao. Dakako među njima i Petrova majka, koja će zbog toga tamo Trpit do sudnjega dana.

Sveti Petar iz raja spušta vlakno. Značilo bi to da je ispod raja pakao. Negdje na nebu, odakle nema povratka. Jedino se Iusus Krist poslije smrti vraća iz pakla. (Iste osobine imaju i neki besmrtni junaci i poganska božanstva u egipatskoj i grčkoj mitologiji.) Međutim, grešne duše tamo ostaju zanavijek.

Pučka poslovica Ovisiti o dlaci, ustvari, ima istu poruku, sadrži sličnu misao. Grešna duša kada ide na drugi svijet, obično ide na uzanom mostu ili dlaci. Ako je duša grešna tada pod njezinim teretom dlaka pukne te ona padne u pakao ili u vodu (Pasti u vodu), odakle više nema povratka. U srednjem vijeku arhaična slika raja i pakla proširuje se sa slikom čistilišta (purgatorija) iz kojega, nasuprot paklu, ima povratka.

Puk smatra da duše umrlih ljudi, koje su bile gješne za vrijeme ovozemaljskog života, dospiju na vječite muke u pakao. Đavli (vrazi, vragovi, vragi) ih kuhaju u kotlovima, ili pak neke muče na krevetu, gdje ih sjeku na komade.

Fabula gradišćanskohrvatske pjesme Betežni mladenac govori o bolesnom mladiću koji Isusa priziva u pomoć. Jezuš mu se smiluje i šalje svog anđela koji mladiću kazuje:

Dragi moj mladenac!

Ki si bil vsih grihov i gnjusnih del zdenac;

Ta tvoja muka je tebi na spasenje,

Kroza ku ćeš dobit duši ’zveličenje.

Zato dobrovoljno sad trpi na stelji,

Hoćeš se radovat v nebeskom veselji.

 

Međutim, on ne želi više patiti na bolesničkoj postelji, već želi mesto bolje pa će ga, sudeći po kasnijim zbivanjima, anđeo ga upozorava:

Ali te je volja tri dni v ognji gorit,

Ali još tri leta ovaj beteg trpit?

 

Mladić misleći da će na zemlji, umjesto patnji od tri godine, lakše izdržati one od tri dana u paklu, prihvaća ponudu, uslijed čega će ga angel v oganj zapeljati tj. u pakao.

No u paklu će mladić zajaukati od strašnih bolova te će od Krista ponovno zatražiti pomoć. Pojavljuje se anđeo kojemu u velikim mukama mladić kazuje:

Oj angelak božji, kruto si me vkanil,

Da mi se već do sad  još nisi objavil.

Rekal si, da ću neg’ tri dni ovde trpit:

Prik sto let je prošlo, da ja moram gorit.

 

Dabome, mladić ne može pretrpjeti velike patnje u paklu pa mu se čini da već sto godina pati otkako je dospio tamo, gdje je bio svega tri sata.

Na to taj angelak ’vako njemu reče:

„Još nisu tri ure da te oganj peče.”

Mladić zatraži od anđela da ga izbavi iz paklenskih muka, naime radije želi dalje patiti na zemlji, nego u vječitoj vatri. Na bolesničkoj postelji nastavljaju se njegove muke.

Nastala pjesma sadrži i jasnu poantu. Ona se upućuje ljudima date hrvatske zajednice.

Čuli ste, predrage oj duše zibrane,

Kakove su muke dušicam zavdane.

Čuvajte se grihov velikih i malih,

Da ni vi još ognja tog’ ne bi dopali;

Koga na očuvaj Jezuš i Maria,

Ar va njem dušicu zlu pokoru jima.

 

                                                                                  Đuro Franković 

                                                

Comments are closed.