Slikar Gábor Döbrentey i Hrvati

Nedavno su njegove slike restaurirane u kesujskoj crkvi

Mađarski slikar i restaurator Gábor Döbrentey usredotočio je pozornost slikanju povijesnih scena i slikanju crkvenih tema, ali se je nakon Drugog svjetskoga rata ponajviše zanimao restauriranjem umjetničkih spomenika. Podjednako je slikao monumentalne kompozicije, zidne slike, portrete i krajobraz. Inspirirala ga je i živopisna hrvatska – šokačka i bošnjačka – nošnja u Baranji.

Gábor Döbrentey Gábor (1897.–1990.) rođen je u Sambotelu (Szombathely). Vodstvo rodnog grada osigurala mu stipendiju te od 1927. stvara u Likovnoj koloniji Kecskeméta, gdje uči slikarstvo od Imre Révésza. U Sambotelu se susreo s likovnjakom Oszkárom Glatzom koji je vodio ljetnu likovnu koloniju te je Döbrenteyu savjetovao da izuči slikarstvo. Nakon toga od 1928.-1935. studirao je na Akademiji likovne umjetnosti (Képzőművészeti Főiskola) u Budimpešti.

Iskustvo svojih mladalačkih godina nosio sa sobom sa bojišnica Prvog svjetskog rata, gdje je zadobio bolest ali i zbog obveza prema svojoj obitelji u njegovoj likovnoj karijeri ne zapaža se nikakav trag pesimizma, niti da se prenose ratom prouzrokovane patnje. S oduševljenjem je isprobavao svoje umijeće u svim granama slikarstva.

Na Akademiji likovne umjetnosti profesor mu je bio Oszkár Glatz te je posjećivao i razred za izradbu fresaka Andora Duditsa, gdje je izučio tehniku monumentalnog slikarstva. Uspješno je uznapredovao te ga je Oszkár Glatz od 1932. do 1935 uzeo uz sebe za asisenta. Već je od 1933. godine, kao akademski student, izlagao na izložbama. Redovito je slao svoja djela na izložbe u Umjetnički paviljon (Műcsarnok), Muzej Ernst i Nacionalni salon (Nemzeti Szalon) u Budimpešti. Bio je dobitnik brojnih nagrada: 1933. dobio je nagradu Stolnog grada (Székesfőváros), naredne godine Nagradu Ede Balló, 1936. Nagradu Weber Xavér grada Pečuha te pohvalno priznanje Natječaja Franjo Josip (Ferenc József-Pályázat).

Oszkár Glatz je za svoje studente organizirao likovnu koloniju u Mohaču 1931. godine, kada je otkrio ljepotu šokačke narodne nošnje, što je od tog vremena postala jedna od njegovih najomiljenijih tema. Njemu se pridružio i Döbrentey, koji je također bio oduševljen za šokački svijet, te se naslađivao u svijetu punih životnih boja. Izradio je brojne slike o šokačkom čovjeku u prirodi. Na temu o Šokicama 1935. godine prigotovio je seriju u temperi koje oslikava u jakim i živim bojama. Umjetnički paviljon na svoje zimske i proljetne izložbe je od 1937. prihvatio sve više i više njegovih radova.

Proboj u slikarstvu postiže 1938. godine na izložbi posvećenoj tisućuljetnoj obljetnici smrti mađarskog kralja svetog Stjepana. Ova je obljetnica mobilizirala najbolje snage društva mađarskih likovnjaka. Döbrenteya je slikom Uhićenje vezira Đule (Gyula vezér elfogatása) bio nagrađen prvom nagradom Zbora mađarskih biskupa u društvu Istvána Szőnyia i Vilmosa Aba Nováka (po 3000-3000 pengova), a natjecali su se i drugi poznati mađarski likovnjaci. Naporedo time od glavnog grada povjerena mu je izradba slika kardinala Pacellia, naime 1938. u Budimpešti je održan Euharistički kongres a čiji je on bio najglavniji gost, kasnije poznat po imenu papa Pio XII.

Döbrenteyevu scensku skicu otkupio je gradonačelnik Budimpešte te je istovremeno dobio i ministarsko priznanje. Na Jesenskoj izložbi 1942. u zasebnoj prostoriji je mogao izložiti približno deset slika. Osim toga valja navesti neke njegove slike u ulju, velikog formata, koje je izradio od 1938. i 1942. godine, kao što je Ivan Kapistran juriši na Turke kod Beograda (Kapisztrán János Nándorfehérvárnál kiront a törökökre), te Krvni ugovor (Vérszerződés) i Redovnik Julian (Juliánusz barát), Sv. Stjepan i njegovo doba (Szent István és kora) čiji se veći dio nalazi na nepoznatom mjestu. Ministarstvo mu je 1938. povjerilo izradbu zidne slike u vijećnici poglavarstva u Sambotelu. (Od petero kandidata njemu je dodijeljen posao.) Tema je bila: Sveti Stjepan izjavljuje trajno savezništvo s Venecijom i Hrvatskom. Pano 6×3,5 metra je prigotovljen 1941., ali je za vrijeme rata, 1945. godine zgradu pogodila bomba i djelo je uništeno. Döbrentey prvenstveno oslikavao je ljude, ali je rado slikao i raznolike pejzaže a povremence i mrtvu prirodu. Ponajviše su ga zanimale velike, figuralne kompozicije te je njihove okvire pronalazio u mogućnostima ponovnog oživljavanja slikanjem povijesnih scena. Nacionalni plam tridesetih godina insprirao je mnoge mađarske likovnjake a koji sopstvenim zahvatima ostavljaju brojna platna o uzvišenim trenutcima mađarske povijesti.

Način prikazivanja Gábora Döbrenteya nosi u sebi preopoznatljiva obilježja realističkog prikazivanja postimpresionističke škole u Nagybányi, istovremeno spojeno s dekorativnim prikazivanjem.

Teme njegovih pejzaža: Balaton, budimska tvrđava, Dunav, Taban, Vérmező u Budimu te Brdo Sniježne Gospe u Pečuhu.

Nakon Drugog svjetskog rata zanimao se restauriranjem. Uz njegovo ime vezuje se restauriranje fresaka Mađarskog parlamenta (Országház), Mađarske akademije znanosti (Magyar Tudományos Akadémia) i Opere (Operaház) te brojnih crkava i dvoraca umjetničkih spomenika. A kada je od pedesetih godina od strane Crkve imao sve manje i manje narudžbi došao je u Sambotel gdje je radio u kući Eölbey. U svom rodnom gradu zadnji put imao je izložbu 1984. godine u dvorani Derkovits.

Imao je brojne izložbe, uostalom 1988. u Hrvatskom klubu August Šenoa u Pečuhu, uz prodaju slika, a koje od tada krase zidove hrvatske škole, kluba te obogaćuju i poneke  privatne zbirke.

Sastavio: Đuro Franković

LIT.: Internet: http://est.hu/cikk/93242/dobrentey_gabor_kiallitasa (posjet 8. veljače 2105.); http://www.muvesz-vilag.hu/kepzomuveszet/hirek/19092 (posjet 8. veljače 2015.)

Istaknuta slika: detalj unutrašnjosti crkve u Kesuju/Keszü/ Baranja