„SRPNA GOSPA” (2. srpnja)

„SRPNA GOSPA” je svoje ime dobila po srpu, to je dan početka žetve. Gospin dan je 2. srpnja, Hrvati u Podravini ga nazivaju Srtnica,[1] Dušnočani Srpna Marija (tada održavaju proštenje kod crne kapele),[2] gradišćanski Hrvati u Židanu taj blagdan nazivaju Marija od srpa.[3]

U jačanju i širenju Marijina kulta su veliku ulogu imali franjevci i pavlini, te se ovaj Gospin blagdan počinje obilježavati i širiti od 18. stoljeća i u Mađarskoj,[4] a naročito u doba baroka.[5]

U Koljnofu je 1700. podignuta crkva Mariji od srpa. U Dušnoku je izgrađena kapela u polju.[6] U Čobancu, gdje je bilo Hrvata, je 1844. podignuta kapela pored “svetog bunara”, te je to postalo omiljeno hodočasno mjesto.[7] Ovamo su hodočastili vjernici iz Senandrije tzv. Dalmatini (Hrvati). Prema legendi iz 1840.-tih godina, neki je pastir na izvoru napajao svoje stado ovaca te mu se pojavila Gospa. Nakon toga su ozdravili mnogi koji su pili, ili se okupali u vodi čudotvornog izvora. Vjernici ovamo hodočaste uoči Male Gospe (8. rujna).[8]

Srpna Marija se dovodi u vezu sa žetvom, s plodnošću. Ona je i zaštitnica rodilja. U Kemlji, u blizini mađarsko-slovačke granice, je prema zapisanoj predaji, tog dana bilo zabranjeno žeti:

Dobro se sjećam, moja stara mati je kazivala, da su taj dan zbog toga nazivali danom Srpne Gospe jer je jedan gazda imao sluškinju, a bio je praznik, te je rekao sluškinji da ode na njivu žeti. No djevojka se ustručavala izvršiti naredbu, rekavši gazdi da ne želi na blagdan raditi. Ipak ju je gazda pimorao da ode žeti. Trebala je pokupiti pokošeno klasje, ali je to odbila uraditi pa je srp bacila visoko u zrak. No srp se nije vratio na zemlju, već je ostao u zraku. Zato se taj dan naziva Srpna Gospa.[9]

Hrvati su nekoć u podravskom Lukovišću tog dana održavali svoju veliku bučuru (proštenje). Poslije svete mise se išlo u seoski hatar, gdje se kraj žitnog polja najprije pomolilo i simbolično je započela žetva, naime učinjen je prvi otkos žita, a drugog je dana ujutro nastavljen posao.

U Santovu u Bačkoj je taj dan crkveni blagdan, te je zabranjeno žeti žito. Kazuje se da je nekoć netko tog dana htio početi žetvu. No svoj je srp umjesto u žito udario u vjetar, a vjetar je okrenuo srp i ranio drskog čovjeka.

U Semartinu su nekadašnji žitelji šokački Hrvati isto slavili blagdan Srpnice.

Kad će se započet žetva, kad je Srpnica, onda bi kazali ne treba dotle žet, dok Majka Marija ne proženje kosicom, srpom.[10]

Na oltarnoj slici lukoviške crkve je ovjekovječen susret svete Marije i svete Elizabete, tj. svete Eržabete.

U Bužaku je tog dana bilo zabranjeno raditi, nije se smjelo peći kruh. U susjednoj Taški se išlo u crkvu na svetu misu, više puta se zvonilo crkvenim zvonima, prisječajući se 2. srpnja 1930. kada je bila tuča i kada je krupni led potukao seoski hatar.[11]

Godina na Puohod Marije, deset dana još zemlju mije, kazuje se u Židanu, što bi značilo, ako na taj dan pada kiša, padat će uzastopce još deset dana.[12]

Đuro Franković: Blagdanski kalendar


[1] Osobne bilješke

[2] BÁRTH, J., 2010., 342.

[3] VULIĆ, S., 2000., 461.

[4] BÁLINT, S. III., 1998., 10, 13.

[5] Isto

[6] Isto, 15.

[7] KATONA, Gy. SZENTENDREY, K., 1996., 82.

[8] Isto

[9] JANKOVIĆ, E. (rukopis) – prijevod s mađarskog jezika.

[10] Vlastite bilješke, kazivala Aga Horvat Dečanin.

[11] KIRÁLY, L., 2002., 105.

[12] HORVAT, I., 1982., 157.

Comments are closed.