Starci i teški bolesnici  

Čuvaj me, Bože, jer u tebi tražim utočište! (Ps 16,1)

            Možda već sada, u vlastitoj obitelji imamo starije roditelje, djeda ili baku, a staraca bi se sasvim sigurno našlo još i među rođacima ili susjedima.

Ima starih ljudi koji su puni blagosti, ljubeznosti, dobrote i zahvalnosti prema mlađima oko sebe s kojima žive i koji se za njih brinu. Ali, ima i takovih s kojima nije baš lako, bilo zbog njihovog ponašanja ili zbog teže bolesti pa i nepokretnosti.

             Mnogi starac se teško prilagodi situaciji koju mu donesu godine. Možda bi želio da mu uloga u obitelji bude ista kao i nekada kada je bio u punoj snazi, kada su djeca bila malena. Međutim, djeca su sada najčešće već odrasli ljudi koji traže više samostalnosti.

U starosti se kod nekoga pojačavaju slabe strane u ponašanju koje su već postojale i ranije, a kod nekoga se pojave i nove.

S druge pak strane jedan broj mladih i zdravih ljudi ponaša se prilično oholo, sebično i drsko, ne želeći se žrtvovati za onoga tko je nemoćan i potreban pomoći. A, što god se starac osjeća slabije, bespomoćnije i bolesnije, to ga više boli ružna riječ ili prezir od onih za koje se je nekada ranije žrtvovao i podizao ih na noge.

            Ovo su samo neki od brojnih razloga zbog čega dolazi do nesuglasica i raznih napetosti u obitelji. Kako ih rješavati? Na starca je obično teže utjecati da popravi ponašanje, a zbog arterioskleroze i drugih posljedica godina možda nije niti svjestan nekih svojih grešaka koje bi trebalo ispraviti. Općenito govoreći, mislim da više griješe mlađi u odnosu prema starcima i teškim bolesnicima nego što ti nemoćni ljudi eventualno griješe prema onima koji se za njih trebaju brinuti. A za starca se zaista treba nekada brinuti kao za malo dijete.

  Podsjetimo se da četvrta Božja zapovijed glasi: „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.” Međutim, uz roditelje treba svakako poštivati i djedove, bake pa i sve stare i nemoćne. Prema svima njima treba imati mnogo kršćanske ljubavi, dobrote, strpljenja, poštovanja, širokogrudnosti, pa i spremnost za opraštanje.

 Biblija na više mjesta govori o poštivanju roditelja i staraca, pa tako i u Knjizi Sirahovoj: „Tko štuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago. Tko štuje oca, radovat će se sa svoje djece, i bit će uslišen u dan molitve svoje. Tko časti oca svojeg, dugo živi; tko čini radost majci svojoj, sluša Gospoda. On služi roditeljima svojim kao svojim gospodarima. Sine moj, riječju i djelom štuj oca svoga, da te od njega stigne blagoslov”. (Sirah 3, 3–8)

 „Sine moj, pomozi oca svoga u starosti, i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji su u punoj snazi. Jer, ne zaboravlja se milost prema ocu, već se uračunava u oprost grijeha. U danima tvoje nevolje Gospod će te se sjetiti: kao što se led topi na suncu, tako će iskopnjeti tvoji grijesi. Od hulitelja nije bolji tko prezire oca, i Gospod proklinje onoga tko vrijeđa majku.” (Sirah 3, 12–16).

 „Svim srcem poštuj oca svoga, i ne zaboravi majčinih bolova. Sjeti se da im svoj život duguješ: kako da im uzvratiš sve što učiniše za te?” (Sirah, 7, 27–28)

 „Ne prezri starca čovjeka, jer će i od nas neki ostarjeti.” (Sirah 8,6)

Starima i bolesnima treba na vrijeme osiguravati svećenika koji će im biti spreman podijeliti Svete Sakramente i lijepe riječi utjehe, ali i redovite kontrole poštenih, savjesnih liječnika odgovarajućih specijalnosti, koji se pridržavaju Božjih zapovijedi, koji ne sudjeluju u grijesima.

            Liječnik se ponekad sretne sa žalosnim slučajem da se djeca niti rodbina ne brinu o svojim ostarjelim bližnjima. Kada se na selu razboli krava ili svinja, brzo se zove veterinara da dođe i spasi životinju, ali kada se razbole djed ili baka, možda liječnika niti ne zovu, jer žele da što prije nastupi smrt. Ili, možda ipak zbog okoline odvezu starca u bolnicu, ali to nekada bude već jako kasno. Ako se tada upita sina, kćer ili snahu gdje su bili prije, zašto su čekali, upala pluća traje već danima, stanje srca je vrlo kritično, rak je već jako uznapredovao, ili došlo je do ekstremne dehidracije organizma (nedostatka tekućine), možda se čuju strašne riječi: „Ma, doktore, ništa se vi ne brinite, pa mi znamo da je došlo vrijeme umrijeti!”

Dakle, sin ili kćerka svoga oca ili majku osuđuju na smrt. Međutim, mi nismo gospodari niti nad početkom niti nad koncem ljudskog života. Gospodar je dragi Bog, a mi trebamo služiti životu i zdravlju drugih, pogotovo onih koji su nam povjereni. Na nama nije da određujemo tko će do kada živjeti. Mnogo puta se starca i teškog bolesnika izliječi čak i onda kada je rodbina već sve pripremila za pogreb pa čak i pokupovala crninu za žaljenje! O tome bi se moglo navesti mnoštvo primjera.

Loših primjera ima i u pojedinim zdravstvenim ustanovama, kada se nekim bolesnicima, pogotovo starcima, uskraćuje dužna njega, dijagnostičke pretrage, liječenje, pa čak i odgovarajuća prehrana. Nažalost, ponegdje se događaju slučajevi da takvom bolesniku, kada zove sestru i nešto hoće, netko još uputi ružnu riječ ili počne davati sredstva za spavanje kako ne bi više ništa tražio. Ovakva sredstva kod staraca mogu biti vrlo opasna, jer se zbog njih često toliko poremete da više ne znaju gdje se nalaze, prestanu jesti i piti, ne dišu kako treba, slabo se pokreću, i za par dana možda umru od upale pluća, žeđi, gladi ili zbog rana od ležanja (dekubitusa).

Na pojavu dekubitsa se danas gleda kao na neodgovarajuću njegu koja predstavlja eutanaziju! Dekubitus se ne smije pojaviti! Ako se i pojavi, ora ga se izliječiti!Nemojte postavljati urinarni kateter kada to nije potrebno! Ako je kater već potreban, vodite računa o sprečavanju i liječenju urinarnih infekcija, kaoi o pravilnom održavanju katetera!

Nemojte dopustiti da netko umre zbog naše greške i našega propusta! Nemojte dopustiti da netko umre od gladi, žeđi ili bolesti za koje postoji liječenje.

Ako netko ne može jesti normalno, postoji nazogastrična sonda, gastrostoma, parenteralna prehrana i sl., što se mora osigurati za prehranu!

Trebamo im pružiti pristojne uvjete za život. Ne smije se dopustiti da se smrzavaju, moraju imati odgovarajuću hranu i odjeću. Često je potrebno da netko stalno bude uz njih vodeći računa kako uzimaju lijekove. Starci trebaju osjećati da je drugima do njih stalo.

Treba reći da nam starac zbog svoje bolesti ili nesposobnosti pruža priliku da mu činimo dobra djela pa si tako stvaramo zasluge za svoju dušu. Odnos prema starom čovjeku je toliko bitan da nam o njemu ovisi ne samo mir savjesti u ovom vremenu, nego čak i naš vječni život.

Sjetimo se da se i u ovom slučaju mogu primijeniti riječi koje nam je uputio Isus Krist, a zabilježio apostol sveti Matej: „Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednome od ove moje najmanje braće.” (Mt, 25,40)

Dr. med. Antun Lisec  ( antun.lisec@globalnet.hr )