Sveta  Elizabeta

Svetica koja slavi u studenom

SVETA ELIZABETA (ÁRPÁDHÁZI SZENT ERZSÉBET) se u Mađarskoj slavi 19. studenog, a u Hrvatskoj 17. studenog pod nazivom  ELIZABETA UGARSKA.

Elizabeta je potomkinja Arpadovića (1207.–1231.). Jedna je od najštovanijih svetica u Crkvi diljem svijeta. Patrona je trećeg reda svetog Franje, zaštitnica siromaha, bolesnika, siročadi i udovica.

Elizabeta je kći kralja Andrije II. i Gertrude. Rođena je u Sárospataku. Prema legendi je jedan Saksonac iz Erdelja u zvijezdama pročitao njezino rođenje i buduću slavu. Prema Legendi Aurerea iz kodeksa Érdy i prema legendi Pelbárta ona je još kao djevojčica na očevom kraljevskom dvoru siromasima nosila hranu. Jednom ju je otac upitao što nosi, a ona mu je stidljivo odgovorila: ruže. Božjim čudom se hrana doista pretvorila u ruže. U kantorskoj pjesmarici Ivana Horvata je zapisana pjesma o ovoj sv. Jelžabeti, što je ustvari  njezin životopis.

 

Na Dan S. Jalžabethe

Adraša drugoga vugerskoga kralja,
Sveta Jalžabetha kči je bila prava,
Vre vu petom letu toga sveta časti,
Na ztran pušča želeč Bogu se dopazti.

Više letje kakti divojčica bila,
v hižni zakon iti njoj ne volja bila,
Ali kajti otec želel je imati
Jednomu hercegu nju zamuž predati.

z kraljevzkoga dvora herceg nju odpelja,
v Turingiu orsag vu grad svoj odopelja,
Kakti mužu svomu pokorna je bila,
Vsaki dan je vendar vu cirkvu hodila.

Vnogem je pomogla ona siroticam,
Sveta Jalžabetha kakti hercešica,
Ne se sramuvala zmed gospode ztati,
z svojom rukum bogce vani nadeliti.

Kada bi glad naztal po vseh nemških zemlje
Takov da su ljudi vnogi vutom vmerli.
Jalžabeta vnogo žitka je zpravila,
Ovo gladno ljudztvo z kruhum nadelila.

Neto bilo dozta neg jošce špitala,
Za vnoge sirote zezidati dala,
Vsaki dan njim hranu z grada pošilala,
I više krat na den k njim je dohađala.

Potlam kad z Turčinom tabor bi bil naztal,
Herceg njejni Lajoš bil je tamo pozvan.
v Sicilie tužnog beteg ga dohiti,
Na putu je moral dušicu zpuztiti.

V dovičkom ztališu kad se je trapila,
Boga razpetoga zažgano molila,
Na dan devetnajzti meseca ovoga,
v Marburgu premine ona sveta toga.

       

Imala je svega četiri godine kada su je roditelji zaručili sa sinom markiza iz Tiringije. Vjenčanje je održano 1221., a Elizabeta je 1227. izgubila muža, koji je krenuo na put u Svetu zemlju. Pored obveza u obitelji i staranju o djeci cijeli je život posvetila zbrinjavanju siromaha i bolesnika.

Na Veliki petak 1228. se odrekla svih zemaljskih dobara. Nakon toga ju je rodbina njezinog supruga iskušavala, dapače i ponižavala. Naime, oni su njezin požrtvovni život smatrali pretjeranim, stoga su ju iz tvrđave Wartburg preselili u grad Marburg. Ondje je utemeljila bolnicu, nakon čega je ubrzo umrla.

Prema njezinoj posljednjoj želji sahranjena je u redovničkoj odori od grubog sukna. Pokopana je u kapeli bolnice svetog Franje, koju je utemeljila. Tu joj je bilo posljednje počivalište. Uskoro su se na Elizabetino zauzimanje dogodila razna čuda.

Elizabetu Ugarsku je papa na Duhove 1235. proglasio blaženom.

Često je birana za patronu siromaha, napuštenih ljudi, odnosno bolnica i institucija koje zbrinjavaju siromahe kao na primjer u Pečuhu, Zagrebu (1310.), Segedinu, Subotici (1897.), Novom Sadu (1931.) i tako dalje.

Elizabeta Ugarska je zaštitnica Caritasa i kršćanskih karitativnih ustanova. Njoj su posvećene mnoge redovničke zajednice koje su nastavile živjeti u duhu njezine djelotvorne ljubavi prema bližnjima.

Hrvati u Mađarskoj u Gradišću taj dan nazivaju: Elizabeta, a u Podravini Eržabeta. U podravskom Lukovišću se kazuje:

Sveta Eržabeta imala je čoveka velikaša. Ona je uvek ranila siromake. Nje čovek nju jedanput pital, kad je u nosila jesti sirotinji u frtunu, da kaj nosi?

Ona je rekla ruže nosi.

I otprla frtuna, i to same ruže so bile u nje frtunu.

 

* frtun – pregača; otprt – otvoriti

Sv. Elizabeta je omlijena kod olaskih Šokaca jer se smatra sveticom ljubavi. Tog se dana u selu održava jesenski kermez (proštenje). Djevojke su se dobro spremale za taj dan. Šile su lijepe oplećke kako bi toga dana bile lijepe. To nije bilo lako jer je trebalo obavljati i jesenske poslove, ali su se pobrinule i da oplećak bude gotov. Uvečer su djevojke i momci išli na zabavu, gdje su igrali kolo i tanac. Dok su se momci sami zabavljali, djevojke su se okretale i pjevale. Tako su provodili vrijeme do jutra. Nakon zabave išli su u podrume, gdje bi nastavili plesati i pjevati. Jesenski kermez je trajao dva dana.

Gradišćanski Hrvati u Kemlji 19. studeni smatraju danom početka zime, a može biti i snijega, te se kazuje: Elizabeta sniga teta.  Hrvati u Bužaku kazuju: Ako Elizbeta sniježi, snijeg može ostati do proljeća.

 

Istaknuta slika: fra3.net

Đuro Franković