Tko su seoski Šokci?

Mila diko, al’ si lipog vrata, bilog vrata i puna dukata!

Tuno Župan, član orkestra Stipe Pavkovića /okolica Pečuha, dvostih objavio g. 1932. u Danici klendaru za 1937. g

O nazočnosti Hrvata-Šokaca u mađarskom dijelu Baranje i Bačke ima sigurnih podataka iz 16. stoljeća, a njihova skupina dobila je pojačanje krajem 17. i početkom 18. stoljeća iz Slavonije, odnosno Bosne. Šokci su se udomaćili prvo u Slavoniji a potom izvan nje (Srijem, Baranja, Banat), to područje je dugo vremena bilo zona koja je branila hrvatski teritorij od Turaka. Šokce spominju turski defteri iz 17. Stoljeća, a najstarija isprava potječe iz 1615. Godine. To je ferman sultana Ahmeda i (prema muslimanskom kalendaru datiran 9. Safera 1024), u kojemu taj osmanlijski vladar, pučanstvo „latinske vjere” čija je „sljedba od vjere Srba, Grka i Vlaha sasvim različita” naziva Šokcima. Antun Kanižlić je zapisao: „Kada Slavonci nikoju milost od Matije, kralja mađarskog, zaprosiše, on im mađarski u kratko odgovori: Sok az –kano da bi rekao: „Mlogo je ovo”, to jest mlogo prosite, i od onog vrimena ovo jim ime ostade”.

Mati i kćerka u semarćanskoj nošnji

Hrvate u Mađarskoj ili kako se čuje često naziv mađarske Hrvate, što se u Mađarskoj među Hrvatima ne koristi, etnolozi i lingvisti među njima i povjesničar Đuro Šarošac, Dinko Šokčević, franjevac Unji Bernardin, na temelju etnografskih i dijalektoloških osobina svrstavaju u više etničkih i dijalektoloških grupa. Naime Hrvati u Mađarskoj žive u brojnim subetničkim skupinama, govore za sebe da su Šokci, Bošnjaki, Bunjevci, Raci, Horvati/podravski Hrvati, pomurski Hrvati, gradišćanski Hrvati, a šokačka se grana, prema mađarskim znanstvenicima, dijeli na santovačke/Bačko-kiškunska županija/, mohačke, podravske i seoske Šokce /županija Baranja/. Iz njihovog se imena/naziva dade iščitati lokacija gdje su nastanjeni, podravski Šokci u Kašadu i Semartinu, santovački Šokci u Santovu, mohački u Mohaču. Podravske Šokce , prema njihovoj nošnji, govoru, elementima folklora mogli bismo uvrstiti među podunavske Šokce, Duboševica, Petarda itd., santovački Šokci imaju „svoju rodbinu“ u Beregu, Bačkom Monoštru.

Zavičajna kuća u Kašadu

Mohački i seoski Šokci nemaju poveznicu koja bi ih vodila preko državne granice, međutim pokazuju međusobnu srodnost, no da ipak nisu isti pokazuje njihov naziv-mohački iliti gradski, odnosno seoski. Seoski Šokci dijele se međusobno na one ispod druma i preko druma. Seoski Šokci bliski su sa skupinom bošnjačkih Hrvata, koji su nastanjeni u selima blizu Pečuha, i nekoć u gradu Pečuhu, to se vidi po plesovima, pjesmama i nekim dijelovima nošnje kao i po načinu života jer su i ovi potonji živjeli, tj žive na selu. Utjecaj je to suživota, susretanja, preuzimanja melodija pjesama i plesova, dijelova narodne nošnje i dr.

Sociolog Ivica Đurok veli da im je slična osim navedenog, dakle  narodne nošnje, običaja, i gospodarska kultura, i jedni i drugi porijeklom su iz Bosne. Te dvije etničke pod-skupine su možda najtješnje povezane, naselja im nisu odviše udaljena, na područje Mađarske stigli su u istom vremenskom periodu.

Neki istraživači smatraju da su bošnjački Hrvati, koji sebe zovu Bošnjakima, također jedna šokačka grana. Usporedivih istraživanja nema, no znamo za naselja u Slavoniji sličnim imenima, Bošnjaki, kao hrvatska narodnosna skupina u okolici Pečuha, selo u Slavoniji – Bošnjaci, Semeljci-u okolici Pečuha selo Semelj, Nemetin, Nijemci- u okolici Pečuha pak Nijemet, Garčin-selo u kojem više ne žive Hrvati mađarski Gorcsony-Garčin. I moglo bi se nabrajati još.

Oszkár Glatsz (1872 – 1958) Šokica s kolovratom

Sela u kojima su živjeli odnosno žive seoski Šokci su: Kozar, Lotar, Šaroš, Birjan, Belvar, Olas, Minjorod, Katolj, Maraza, Marok, Titoš. Smještena su na obadvije strane ceste koja povezuje Pečuh i Mohač. Preko druma su: kako veli Vršendkinja Eržika Vranešić Ražić, Vršenda, Olas, Kozar, Katolj, Šaroš, a ostala sela se nalaze ispod druma.

Urbarij kraljice Marije Terezije /Hungaricana Katolj (Baranja)

Poznati sakupljač narodnoga blaga u Mađarskoj Živko Mandić je u Vršendi zapisao sljedeće stihove. Iz njih se dade iščitati ljubav prema svom naselju, prema rodu i jeziku.

 

Vršenda je svakom Šokcu draga
Takve nema čak do Osik grada.
Oj, Vršendo moje rodno selo
u tebi je uvik sve veselo!

Vršenda je svima nama mila
Jer tu ima i jila i pila.
Nema sela nad našega bila
Nit junaka nad naši momaka.

Vršenđanke vole naši Šokci
i Kozarci i mladi Lotarci.
Ništa lipše i milije nije
Kad se Šokac na Šokicu smije.

Nije mene ot’ranio babo
Da me vija po sokaku Švabo.
Nije mene rodila Švabica
Već Šokica rumenoga lica.

Al mi milo šokačko odilo
Suknja kratka, oplećak do latka.

Koncert u vršendskoj crkvi nakon učenja novih pjesama

 

Od prihvaćanja zakona za manjine u Mađarskom parlamentu g. 1993., i izbora lokalnih manjinskih samouprava dvije godine kasnije, i pred seoskim Šokcima se otvorila mogućnost čuvanja, njegovanja jezika, tradicija, običaja, no možda je to već kasno bilo. Naime mnogi su napustili svoja sela, izmijenio se sastav žitelja, stanovništvo je ostarjelo, tome su pridonijele i odluke prijašnjih vlada, naime za vrijeme socijalizma primjerice u Vršendi nisu se davale dozvole za izgradnju novih kuća Šokcima, samo romskoj populaciji, a razlog iseljavanja bili su nadalje mješoviti brakovi, traženje novih radnih mjesta, te upisivanje djece u gradske škole. No ipak oni koji su ostali iskorištavaju mogućnosti koje su im dane, izlaze na izbore i glasuju na hrvatske samouoprave, organiziraju razne programe, surađuju s ostalim naseljima, dolaze na pečuške priredbe. Iskustvo pokazuje međutim da se u tim selima naziv Šokci kao i šokački govor polako gubi. Iseljavanje je jedan razlog, a po mojem mišljenju razlozi homogeniziranja su i jedinstveni naziv za samouprave i za podučavanje materinjeg jezika, a svakako tako i period kada je nastava materinjeg jezika u seoskim školama jenjavala, slabila ili je jednostavno nije bilo.

Bal u Šarošu

Zanimljivo bi bilo obaviti sociološka istraživanja o tome koliko su svjesni seoski Šokci svoga identiteta, i koliko to daju na znanje svijetu. U ovo moderno doba sva naselja imaju svoje internetske stranice, na kojima se piše o povijesti sela, tu se svakako navode i doseljenici hrvatskog materinjeg jezika te katoličke vjeroispovjesti, navode se nekadašnji običaji, pokretanje školstva, svakodnevni život, sve to naravno ovisi o tome koliko su lokalni a i hrvatski zastupnici i načelnici zainteresirani, koliko je za njih važno nemađarsko stanovništvo i njihovi običaji. Zanimljiv je međutim državni pothvat, na stranicama sulinet/nešto kao školski internet/ ima dosta zanimljivog materijala, a poneki mađarski lingvisti se također dotiču narodnosne tematike, kao Andor Szigeti, József Szabó.

Proljetni ugođaj u Birjanu

U Mađarskoj su među Hrvatima rijetka povjesna istraživanja, nedostaju izdanja, jedan od razloga mogao bi biti je što je mali broj povjesničara porijekom Hrvata, a nekako slabo se vlada latinskim i njemačkim jezikom, mišljenja sam kad bi se netko iz Hrvatske latio toga posla, njemu pak nedostaje poznavanje mađarskog jezika.

Živopisna slika iz Velikog Kozara

I za kraj nekoliko zanimljivih prezimena koja imaju slavensko porijeklo, a koja su i protumačena na mađarskom jeziku:

 

ZDELAR hcs.; szcs. – ‘edénykészítő, tkp. tálas’
ZLATARICS hcs. – ‘ékszerész (aranyműves) utódja’
SZITARICS hcs. – ‘a szitakészítő utódja’
SZKELEDZSIA hcs. – ‘révész’
SZTARACZ hcs., szcs. – a nagycsalád feje, a legidősebb férfi
PRAKATUR hcs.- ‘prókátor > prakatur’ – ‘igazságot, jogait kereső ember v. a faluközösség szószólója’
LONCSÁR hcs., szcs.- ‘fazekas’
OBUCSAR szcs. – ‘lábbelikészítő v. -foltozó’
OPÁNCSÁR szcs.- ‘bocskoros; bocskorkészítő’
KOZODER hcs; szcs. – ‘olyan ember, aki ügyesen megnyúzza a kecskét’.

 

Fotografije: internet, Akoš Kolar

Literatura: Sokcsevits Dénes: A magyarországi horvátok rövid története

http://www.horvatok.hu/hu/magyarorszagi-horvatok/59-toertenelem

 

Szabó József Szabó József ny. egyetemi tanár
SZTE: A dél-dunántúli délszláv (horvát, szerb és szórványos szlovén)
bevándorlások nyelvi és néprajzi nyomai a földrajzi nevekben

Szabó József: A népi szemléletmód tükröződése nyelvjárásaink szókészletében SzTE BTK Magyar Nyelvészeti Tanszék, Szeged, 2007. 184 lap

Sokcsevits Dénes: A horvátok betelepülése Magyarországra
Rubicon Történelmi Magazin 75
Željko Predujević 398.332.34 (497.5-3 Baranja)
Pudarina i pudarske pjesme u južnoj Baranji
zeljkopredojevic@yahoo.com

Szigeti Andor: Népi konyha Velünk élő nemzeti és etnikai kisebbségek ételei Szlovák, szlovén, horvát, szerb, ruszin, ukrán, lengyel, cigány

Đuro Šarošac: Bosanski Hrvati o ukolici Pečuha Tankönyvkiadó, Budapest, 1991.

Dr. Đuro Šarošac: Narodna umjetnost Hrvata u Mađarskoj, Mohač, 2001.

Nikola Tordinac: Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijestke iz Pečuha i okolice Tankönyvkiadó, Budapest, 1986.

A mohácsi sokácságról www.sulinet.hu

http://www.horvathagyomanyorzo.hu/horvatok.html

http://www.sulinet.hu/oroksegtar/data/kulhoni_magyarsag/2010/hr/delkelet_baranya_hat_evszazados/pages/005_IV_A_Csaladnevekrol.html

Milica Klaić Tarađija

Comments are closed.