Marija Magdalena apostol vjere
U Kervatroškoj crkvi u Pečuhu na uskrsnu nedjelju održana je sveta misa na hrvatskom jeziku. Misu je predvodio mons. Franjo Pavleković a proprovijed je održao bogoslov Tibor Berecz.
Uskrs
Pečuh, 27.03.2016.
Marija Magdalena se naziva „apostol apostola”. Onaj drugi učenik „vidje i povjerova” (Iv 21,8). Uskrsnuće je osnova naše vjere, kako je to izrazio i apostol Pavao: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovjedanje naše, uzalud i vjera vaša… još ste u grijesima… Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi” (1 Kor 15,14slj.). Odavdje ponovno počinje život za apostole. Mislili su: svemu je kraj, sve je završeno. To vele i učenici na putu u Emaus: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.” (Lk 24,21). Voljeli su ga, nadali su se u njemu…, ali smatrali su događaje sa Isusom završenim. Lijepo je bilo, dobro je bilo sve sa Isusom, ali BILO JE i nema više! Često kažemo: „Mi znamo…, Isus je uskrsnuo…” – i ovom rečenicom zamijenimo našu vjeru jednom teorijskom istinom koja nema veze sa našim životom. „Ok. To je tako, ali moj život teče dalje kao i prije… ” Ovaj način razmišljanja je kriv.
Isusovo Uskrsnuće je bitno povezano s našim životom. Pitanje je, dopuštamo li mi da ono djeluje na nas, utječe li to u naš život, vjerujemo li mi u to u praksi? Uskrsnuće ponovno tumači (reinterpretira) sve što se dogolilo prije: izdaju, sud, muku, smrt, pokop… Ono što je bilo do sada slijepa ulica, konačan gubitak, poraz i neuspjeh – to sve sad postaje slavom. Ono što se prije činilo slavom, trendom, „prihvaćenim”, politički korektnim… to se sve sad otkriva da je krivo, da se ne temelji na istini, da je grijeh…
Ono što je isto i prije i poslije Uskrsnuća je da nas Isus uvijek ljubi. On se ne vraća da se osveti (osveti svima onima koji… – to bi značilo da i svima nama, svi smo dužnici) nego je prva njegova riječ: „Mir vama! ” (Lk 24,36). Čak na početku ne dolazi direktno, nego samo pušta svojeg anđela u grob sa porukom: „Ne bojte se!/Ne plašite se! ” (Mk 16,6). Ivanu je bilo dosta da vidi prazan grob. „Nit” koja povezuje muku i Uskrsnuće je to da je Krist sve ovo poduzimao ZA NAS i S LUBAVLJU. Pritom je vjera ona kojom možemo to prihvatiti, primiti. Naša vjera se temelji na osobnom svjedočanstvu apostola, kako nam govori apostol Petar: „Ta nismo nam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva.” A ovdje bismo mogli nabrajati susrete učenika sa Isusom poslije Uskrsa…. Prazan grob u sebi nije dovoljan da bi postao osnova naše vjere iako je potrebno i za neke ljude sasvim dovoljno. Bez toga još ne bismo mogli govoriti svakako o uskrsnuću… Osnova naše vjere je pak apostolsko svjedočanstvo.
Što nam dakle sve to znači? Znači da cilj, razlog, kraj ni našeg života nije ono što možemo vidjeti samo zemaljskim očima, ono što bismo mogli misliti samo po razmišljanju svijeta…Naš život se ne završava smrću, zlo i grijeh ne kraljuju konačno nad nama. Apostol Pavao piše Rimljanima da nas ništa neće „moći rastaviti od ljubavi Božje” (Rm 8,38-39). Problem nastaje jer mnogi to ne znaju. Ali čak i ako to znamo, ipak ne možemo živjeti po tomu zbog naših bojeva, naše slabosti, naše izranjenosti, naših grijeha itd… I tako da se često podređujemo stvarima koje u istinu nemaju konačno vlast nad nama iako imaju utjecaj na nas…: popularno razmišljanje, mišljenje drugih o nama, muka u svakodnevnici, naš trenutačni osjećaj, drugi ljudi, bolest, smrt… itd. … i na kraju najvažnije: naši grijesi. To sve ima utjecaj na sve nas, ali Uskrs nam poručuje da to nema konačnu moć nad nama. To da nas Bog svakako ljubi i da je milosrdan naravno ne znači da bismo mogli činiti sve misleći da imamo direktan ulaz u nebo. Za to trebamo (ne samo znati, nego) i prihvatiti onu mogućnost koju nam je dao Isus.
Zato, ako se vraćamo k osnovi naše vjere (ako se hranimo od te iste), k’ Otkupljenju i Uskrsnuću, da nas je Bog u ljubavi otkupio i da Isus ne prestaje živjeti, onda Gospodin polako-polako podiže i nas, jača nas i vodi – u krajnoj liniji prema našem spasenju koje je naš krajni cilj, kada će jednom uskrsnuti naše tijelo. Za prihvaćanje i primanje ovoga trebamo osobnu otvorenost: vjeru, trebamo svjedočanstvo Crkve i trebamo Kristove milosne darove: sakramente (krštenje!…), budući da nam ih je On darovao za našu duhovnu hranu, čišćenje. Neka se otvori cijelo naše biće za vječnu i bezuvjetnu ljubav Boga, za njegovo Otkupljenje! Neka pobijedi Bog i nad našim gubitcima, porazima, grijesima! Amen.
