Piše Đuro Franković
Prije trideset godina potražio sam Ivana Kovača na Mohačkoj Vadi, možda bio je i jedini u cijeloj Mađarskoj. Moj posjet realizirao se je u sklopu sakupljanja folklornog blaga u organiziranju pokojnog dr. Đure Šarošca, tadašnjeg kustosa Mohačkog muzeja. Posuđenim biciklom prijatelja Đure, kroz prostrane table kukuruza pored Dunava na Vadi (turcizam u značenju otok), stigao sam do Ivana Kovača, nadimkom zvanog Cara. No te godine, toplog ljeta, kao i obično, kada ono kukuruzi polako poprimaju žutozlatnu boju a iz svojih ušorenih ravnih redova isparavaju nesnosnu vrućinu zemlje, dok iz svojih metlica razlijevaju neopisivi oštri miris, jedino tipičan i prepoznatljiv, tada vam ne preostaje ništa drugo, već jedino priželjkujući da se podigne lahorčić u tom neprovidnom moru biljke koja nam je pristigla iz prekoocenaske zemlje. Kroz kuruz vodila je dobro utabana staza. Žega je bila nesnosna, sparina ubitačna…
No stigavši do svog cilja, sjeli smo s bać’ Ivanom u hladovinu i otpočeli razgovor na njegovom salašu, koji je odolijevao 1956. godine vodenoj stihiji Dunava, kada je rijeka izašla iz svog korita i ledenom vodom, ogromnim santama leda sve poplavila i pokazala se je pravim hladnim kosačem smrti. Njegov salaš (kuća), uspješno je prkosio vodenoj nemani.
Vrijeme smo proveli u ugodnom razgovoru.
Ivan Kovač Car bio je maštovit kazivač, pun znanja, a način sviranja na okarini ponio je sa sobom na drugi svijet. Mali djelić njegovih maštovih predaja zahvaljujući sakupjanju ipak je spašen od zaborava.
Poznavali smo se već od ranije. Bio je svirač na okarini (to vam je od gline ispečeni glazbeni instrument) i snimio s njime razgovore za slušatelje Radio Pečuha te pisao o njemu u Narodnom kalendaru i po običaju na pokladnoj bušarskoj fešti interesirao se o njegovim izrezbarenim maskama, koje je pravio i prodavao.
Susreli se mi i pored pečuškog jezerca Balokanja (turcizam u značenju ribnjak), gdje je on, majstor okarine, imao nastup u društvu slavuja Baranje, Anke Bunjevac. Nehotice susreli smo se i više puta kod kompe (skele) kada je prelazio na drugu stranu rijeke, na svoj salaš. Slučajno našli se i na glavnom trgu Mohača, a neslučajno svratili u vinariju na čašicu razgovora. Bilo to već svakako, ali više i neponovljivo.
Ovdje navodim, kako sakupljači narodnog blaga, ako žele da im se ljudi povjere, nije na odmet družiti se s njima, i tada se može doznati za njihov tajnovit, često i iracionalni svijet, koji, kako ćete uskoro doznati, podsvjesno živi u ljudskom pamćenju i neobuzdanoj mašti.
Sada primjećujem, puno toga se i nije snimilo, s obzirom da sam se trebao skoncentrirati na predaje i prema njima usmjeravati tijek razgovora. Valja reći, kako sam prethodno već u mnogim našim naseljima snimao slične predaje, počevši od sakupljanja, još kao student krajem sedamdesetih godina u Podravini, te posao nastavljajući diljem domovine.
Kovačeve, odnosno Careve predaje pravo su zrcalo svakodnevna života hrvatskog čovjeka u Podunavlju, na domak od silne rijeke Dunava; to je vrijedan opis njegova svijeta, koji ga okružuje, gdje se prividno čak ništa i ne događa, naime život teče u svojoj nepredviđenoj kolotečini. Valja reći kako njegove predaje sadrže u sebi i takve izraze, riječi, kojima današnji čovjek na ovim prostorima više se i ne služi, ili su nam izrazi poznati jedino na mađarskom jeziku, svakako, pale bi u nepovrat da nisu ovdje zapisane.
Život ratara na Vadi bio je kao i na drugim prostorima: sijalo se, kopalo, žnjelo, ubirala ljetina i jesenski plodovi, a na bujnoj travi napasale dojne krave, davajuću masno mlijeko, napunivši svakog dana, ujutro i uvečer muzlicu, u barama rovale svinje… Išlo se je na „planinu” (vinograd), na lijevoj strani Dunava, sjeverno od grada Mohača, pekla rakija, u zimske dane sastajalo se na „divanu”, veselilo u berbi, na svinjokoljima ili žalilo za izgubljenima koji su zanavijek napustili svoju obitelj. Lovila se riba i divljač. Umiralo se i rađala se djeca… Vodila se ljubav…
Danas su salaši napušteni, ljudi su se povukli u obližnji grad ili u druga naselja.
No prepisujući kazivanja Ivana Kovača Cara upravo primjećujem koliko su naši Šokci dobro poznavali svoj hrvatski jezik, imali bogato rječničko blago, raznovrsne i zanimljive predaje koje plijene svom svojom ljepotom.
One će nam na trenutak dočarati taj već pomalo zaboravljeni svijet…
U predajama prepliću se motivi racionalnog i iracionalnog svijeta, uz tračak bačenog svjetla na staru vjeru Hrvata, odnosno na zajedničko naslijeđe europskih naroda.
Sakupljena i dosada nepoznata građa dobro će doći istraživačima folkloristike i onih koji vole neotkriveni svijet svoga hrvatstva.
Gvozdena baba
Gvozdena baba je na tavanu.
Slušaj, to su plašili ljudi.
Mislim, starac je bio i baba, u sobi spavali… A to su komšinska dica, muškarci, doznali da se taj starac vrlo boji…
Oni se zatvoru i legnu, taj napolje neće.
Pa sada dica, sad evo ko moj tavan što je, isto ovde, tu se ide gore (izvana se ide na ljestvama na tavan – op. sakupljača).
A komšinska dica otišli na tavan. Bućkaju, bućkaju na tavanu.
A šta će, biž s otima starima dole, kad ti vrlo (se) boju. Još baba se ni bojala, al starac onaj se vrlo bojo.
E sad, oni čuju tu lupu gore. Kaže baba:
– Tu nikog ima na tavanu!
– E, idi…! Sanjaš.
I ni smi izać napolje starac.
– Idi vidi!
– Neću ja!
– Sad ću ja izać. Kad sanjaš ti to!
A dica vrlo lupaju, dvojica i bilo.
– Idi napolje kad ti kažem!
– Nema tu nikoga! Šta me sad tu goniš.
– Ali di, pa idi!
’Oće starac. No starac otključa vrata od kujne, u sobi su spavali. A ni zašo napolje, samo otključao.
– Ima koga na tavanu? – pita starac.
A dica odgovaraju:
– Nema nikoga!
– No, boga joj i babi, jesam reko da nema nikog, a tol’ko me goni!
