Analiza teksta iz 1870. g.
Stoljećima se je nastojao izgraditi kult sv. Stjepana, prvog mađarskog kralja (vladao je od 1000.–1038.) u našoj staroj i novoj domovini, koji je istovremeno postao uzorom za sve nadolazeće vladare Mađarske Kraljevine. Manje je poznato da su u tome nepristrano imale ulogu i „Bunjevačke i šokačke novine”. Pomoćni biskup Ivan Antunović pobornik je nacionalnih prava narodnosti, istvremno i zaštitnik Mađarskog Kraljevstva, države sv. Stjepana.
Na ugarskim prostorima sačuvana je tradicija o dobrom kralju, o kojemu postoje brojna svjedočanstva u molitvama Hrvata u Gradišću i Pomurju, jednako tako i na prostorima na kojima su pastorizirali bosanski franjevci, odnosno kuda je stigao molitvenik O. Marijana Jaića (1795.-1858.) Vinac bogoljubnih pisama iz 1830. koji također sadrži napjeve o znamenitom mađarskom kralju sv. Stjepanu.
Bunjevačke i šokačke novine (Kalača, 1870., broj 23.) pod naslovom Sveti Stipan kralj apoštolski sve Mađarske donose napis iz kojega izdvajamo misli glavnog urednika kalačkog kanonika Ivana Antunovića: „Kraljevine se običajno silom teku, mudrostju uredjuju, i razboritostju uzdržaju. Da je Sveti Stipan mudro uredio svoju kraljevinu, to nam dokazuje one osnovne državne: u kojima su puci madjarske sve do najnovie dobi živili.” Značilo bi to da je Stjepan kralj položio temelje države Mađarske u kojoj mađarski narod i danas živi. Ove misli se nadopunjuju i slijedećima da se s tom kraljevinom razborito upravljalo više no 1800 godina. Autor svojim čiteljima predlaže sagledavanje prošlosti koja je „zalog” dosadašnjeg „željnog obstojanja”.
U nastavku teksta isnosi se da mađarski narod u svom jeziku nema neke razlike te da na tim mađarskim prostorima žive i narodnosti, dabome kroz razna vremena i državnog uređenja, koje nije mimoišla ni vjerska i građanska borba, ali unatoč svima nedaćama ipak postoji. Autor nalaže da bi bila zadaća ovom prigodom istražiti u čemu leži tajna prošlosti mađarske države te ubrzo zaključuje da ona u stvarnosti svoju opstojnost može zahvaliti u osiguranju ravnopravnosti svojim žiteljima, naravno, što se ne po sadašnjim, već po onodobnim zakonskim naredbama valja razmatrati i shvatiti. A to bi bile plemićke povlastice koje su išle sa dodijelom zemljišnih posjeda plemenitašima sa određenim dužnostima, današnjim riječima rečeno bile bi to obaveze povlaštenih pojedinaca. Povlastice i dužnosti su se dakle dodijeljivale za zasluge „ne gledajuć na jezik”, „bez da je… podahnik (podanik) slavianska, nimačka madjarska i rumunska pasma”, što bi u današnjem čitanju značilo, bilo da potječu iz redova slavenskog, njemačkog, mađarskog ili rumunjskog naroda, kojima sude isti sudovi i primijenjuju se isti zakoni. Ne gleda se na jezik, već na sposobnost pojedinaca glede popunjavanja vojnih, građanskih i crkvenih zvanja, što nedvojbeno aludira na uvođenje građanskih prava i zakonodavstva. „Činovnici su svoje poslove na latinskom jeziku obavljali” i razborito se upravljalo i sudilo. Poznato je da u Mađarskoj Kraljevini i Hrvatskoj Banovini učenje i poznavanje latinskog jezika bilo je privilegij plemića i učenih građana te stoljećima zapostavljen je nacionalni jezik kojim se govorilo u obiteljskom krugu i užim jezičnim zajednicama puka.
Nacionalni jezici mađarskog i hrvatskog naroda nisu postali službenim jezikom; mađarski će postati zvanični u prvoj polovici 19. stoljeća (13. studenog 1844.) a čijem se uvođenju u administraciju opirao kako hrvatski narod, tako i druge narodnosti u Mađarskoj. U međuvremenu u Hrvatskoj Trojednoj Kraljevini hrvatski jezik isto se podigao na rang službenog jezika, naime Sabor je Kukuljevićev prijedlog temeljito razmotrio i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi 23. listopada 1847. Mađarski je već od ranije postao službenim i želio s nametnuti svima u Mađarskoj Kraljevini čiji integralni dio činila je Hrvatska Banovina sa svojim ustavnim pravima i zasebnim Saborom.
Nakon ove manje digresije da se ponovno vratimo razmatranju datog teksta Bunjevačkih i šokačkih novina koje povodom približavajućeg blagdana sv. Stepana daju osvrt na prošlost mađarske države. Urednik Antunović smatra da je borba 1848/49. godine jedinstvo mađarskih naroda „razmirila” i u njima ostavila „žalosnu uspomenu”. Poznato je kako su građanskom revolucijom podanicima krune svetog Stjepana osiguruna građanska prava i ravnopravnost, ali je po autorovom mišljenju „ovladala i nepravda… koja je to jedinstvo pomutila”. Otvorena su vrata pred učenjem, pred sticanjem znanja, iznosi autor članka, podjednako pred onima koji žive u „palačah, tako i kolibah…”. Da se znanje usvoji svaki se narod trebao „probuditi”, naime „nepobitno je dakle pravo gradjanina u ustavnoj državi: da ga njegovim jezikom upravljaju, sude, i uče; da on svojim jezikom izručuje državno, gradjansko, i obiteljsko pravo, ko bi ovo pravo jednom ustavnom gradjaninu prikratio, to bi usilnik bio.” Ustavna sloboda osigurala je podjednako pravo upotrebe jezika svakom građaninu a i narodnostima.
Ivan Antunović urednik i izdavač Bunjevačkih i šokačkih novina upozorava da se svaka država čuva primijene sile protiv narodnosti (navodi i primjer Vezuva koji momentalno miruje) te smatra da je potrebna nagodba, „koju treba da izkreni ljudi vode, jel ako razboritost nebude od svake strane prinešena, još groznie borbe mogu se izleći, nego one: što su o vieri vodjene”.
Njegovi argumenti su jasni, jezik i stil odraz je datog doba, međutim njegovo razlaganje teško se prati, a odgonetanju autorovih misli valja posvetiti posebnu pozornost. Unatoč svemu tome njegove misli o narodnosnim pravima i uporabi materinjeg jezika ništa ne gubi od svoje aktualnosti ni u današnje vrijeme.
U nastavku članka Sveti Stipan kralj apoštolski sve Mađarske urednik Bunejvačkih i šokačkih novina (broj 24.), kanonik Ivan Antunović u nastavku iznosi ove pojedinosti: da se u Mađarskoj želi i nadalje živjeti u slozi i jedinstvu te da je neophodno potrebno „da svakog u ovoj domovini živućeg naroda zaslugu priznamo.” Oni su prema mišljenju Antunovića, a što i odgovara i samoj povijesnoj činjenici, već prije dolaska Mađara, ovdje bili ili su u kasnijim vremenima doselili u Ugarsku Kraljevinu, dok o zaslugama Mađara može se govoriti u proteklim godinama: „Svakom dakle drugom narodu trieba na um i srce uzeti: da magjar radi troši, krv i imanje svoje polaže na oltar ove domovine priko 1000 godina.”
U nastavku iznose se činjenice o opstojnosti Mađara, koji su kroz dugih niz stoljeća u borbi uvijek mogli računati na pomoć drugih naroda, tako i u borbi protiv Nijemaca, jer da je nije bilo, tada bi ih ovaj narod protjerao, tj. „progunio” ili bi ga Grk „u zlatne veruge okovao”, što se po prilici odnosi na nekadašnje moćno Bizantijsko carstvo. Mađaru nije slobodno smetnuti s uma da ga je Tatarin opustio, a Turčin bi ga u Karpatske planine „sabio” da nije bilo drugih naroda.
„Svim narodom trieba prid očima držati: da su u društvu magjarah pod krunom Svetog Stipana viru i narodnost zadržali svaka prava i sve dužnosti jednako s njime nosili.” Značilo bi to da su razne narodnosti zajedno sa većinskom nacijom stoljećima dijelili dobro i zlo u zemlji krune svetog Stjepana, prvog mađarskog kralja, što se ne zapaža kod drugih naroda.
„A Magjaru neka razboritost otvori oči, i neka uvidi: da ako ja moju kuću pravim, zato tudju nekvarim, ako Slovaci Srbi Rumuni Maticu Omladinu, i što drugo za narodno obrazovanje, svojim troškom ustanove, s tim magjarsku znanost negrde i neruše, već svoj put opravljaju, što više ako su svi ovi siromasi, i svojom snagom nemogu sve ono pribaviti, što im je za opravu narodne znanosti potriebno, to neka magjar iz obće blagajne naknadi, jel to želi prvo ustavno pravo, to iziskuje politička razboritost, jel što magjar neda, to će dat prus, daće rus, pa će on sebi pravit ovde prijatelje, a magjaru zlotvore.” Ove zadnja konstatacija Antunovićeva odnosi se na prijeteću opasnost od germanizacije i panslavizma, na čelu Pruske, odnosno carske Rusije. Traženje narodnosnih prava, istih dakle, koje ima većinska nacija, Antunović zahtijeva da i narodnosti imaju pravo za utemeljenje svojih znanstvenih institucija i raznih udruga. Iako su Ivana Antunovića njegovi suvremenici etiketirali da sa svojim zauzimanjem jača protumađarske snage, to ni izbliza nije tako, nego ga valja i iz današnjeg motrišta smatrati neumornim borcem za narodnosna prava, koja su najčešće zanijekana i skraćivana u pogledu narodnosti. Ujedno on je vizionar jedne takve zemlje gdje većinski mađarski narod i narodnosti žive u slozi i prijateljskoj ljubavi i raspolažu sa istim pravima.
Njegovo viđenje budućnosti u vezi datog pitanja bilo je: „Narodnosti su tu, od uništenja nitko nesanja, dakle trieba da je zadržamo u staroj slogi, što se ne da drugačije učiniti: nego valja daje ono što je obće podiljeno: obća je sloboda, obćaje znanost, dakle da u njev podpuni uživ dospiemo, moramo se medjusobno potpomagat.” Antunovićev stav je dakle jasan, i nije upren protivu Mađara već bilo bi to razborito razmišljanje i teraženje prava za narodnosti s kojima raspolaže većinska nacija. Traži da jezici narodnosti, kojih u zemlji ima šest, steknu isti rang kao što i jezik većinske nacije, da se s njima može služiti i na sudovima, u javnoj administraciji te da se predaje i na „velikim škulama” tj. na visokim učilištima. Iznosi i ovo: uče se strani jezici „a domaće nerazumimo”. „Izrodice – koji se diče s tim da svoje matere jezik neznadu, i srame se svojeg imena i korena, koji su gori nego poturice.” – što čak i nije potrebno prokomentirati.
Među Antunovićevim redovima krije se i opasnost od prijeteće asimilacije, stoga potrebna je razboritost i sa jedne i sa druge strane, ne da sa strane dolazeće ideje, uostalom i ruska te germanska strujanja, zavladaju u zemlji, tj. upozorava od opasnosti germanizacije i prodiranja panslavizma, želeći pri tom „da se magjarska prije svega u svojih nutarnjih učvrsti, a o tom donle dok se narodnosti neumire, može ko sanjati, al razboriti državnik, neće za istinu držati.” Smatra da valja pripaziti ne da korist ove dvije zemlje imaju zbog nastale napetosti između većinske nacije i nemađarskih naroda. Velikonjemačke ekspanzističke aspiracije prema istoku i jugu također postoje, smatra Antunović kao i sa strane Rusa.
Pravovremeno skreće pozornost: „Magjaru ako želi svoju domovinu učvrstiti, osigurati, trieba znati da Rumuna i slaviana mora pobratiti, ako to njegovi državnici neumili budu, onda će moći donikle plivati, al je sigurno da će magjarska sa svi narodi prije ili posle u more nimačko i rusko utoniti”. Muževi ovih naroda, po njegovom shvaćanju ne mogu „izmrženi ili nepravo” živjeti, već valja nastojati na gradnji mirnog suživota „svakom narodu svoju čast i poštenje dati, da se trieba s onim muževima koji njevu pouzdanost posiduju, i s njevim jezikom razgovarati pa će mo sigurno do željenog uspjeva dospiti, što ako neupotribovali, već na izrodice se oslanjali budemo, na toliko će mo jedan na drugog izmrznut: da nas pogibel neće svakog na svojem miestu naći, pa će domovina propasti, al sigurno i magjara i narodnosti zakopati.”
Antunovićeva ovdje zacrtana vizija nažalost i ostvarila se nakon približno pola stoljeća kada je Mađarska Kraljevina raskomadana, ikao je on na jednu takvu opasnost pravovremeno skrenuo pozornost.
Đuro Franković
