U doba došašća, kad palimo svijeće na adventskom vijencu, postavljamo si pitanje: gdje je svjetlo u nasem životu? Evo kratke priče:
Grupa ljudi zalutala je u katakombama i nikako nisu uspijevali pronaći izlaz. Počeo ih je hvatati strah, jer im se baklja polako gasila. Kako će ikada više izići ako ostanu bez svjetla? Kako će se kretati u potpunom mraku? Što ako padnu i ozlijede se?
I tko zna kakva se sve stvorenja kriju u ovoj tami?
Što se više baklja gasila, strah je rastao i postajao nepodnošljiv. Mrak ih je doslovce počeo gušiti. Naposlijetku dogodilo se neizbježno. Zadnji titraji plamena su nestali i prekrila ih je tama. Ukočeni od straha i suočeni sa svojim najcrnjim mislima stajali su jedno vrijeme. No, nakon nekog vremena, kada su im se oči priviknule na tamu, u daljini su ugledali vrlo slab tračak svjetlosti. Isprva nisu mogli vjerovati, no, obzirom da su svi vidjeli isto, odlučili su oprezno krenuti u tom smjeru. Nakon nekog vremena postalo je jasno da se približavaju izvoru svjetlosti. Ohrabreni, nastavili su dalje i ubrzo pronašli izvor svjetla. Bilo je to sunce, koje je ulazilo kroz jedan otvor, dovoljno velik da kroz njega izađu.
Nakon što su izišli i izgrlili se od sreće, jedan od njih reče: „Znate li da vjero-jatno nikad ne bismo pronašli ovaj izlaz da nismo ostali bez svjetla?”
I tako u ovo doba kad je najduža noć, kad je tama na vrhuncu, dobivamo nagovještaj najvećeg svjetla – dolaska Krista Isusa. U zadnje vrijeme se puno govori o tome kako se gubi pravi duh božićnog blagdana zbog „tekovina” potrošačkog društva i kako ovaj blagdan unutrašnjeg svjetla postaje blagdan izvanjskog svjetla sa milijardama žaruljica.
Slažem se s tim, ali ipak razmišljam… Nije li i to svojevrsno pomračenje?
Možemo se ljutiti, osuđivati i kritizirati, no, hoće li svijet zbog toga postati bolji?
Ali, ako se podsjetimo na mudre riječi koje nam kažu da ako želimo promijeniti svijet – najprije promijenimo sebe, tada možemo to pomračenje pravog duha Božića doživjeti kao tamu koja će nam, ako budemo imali oči da vidimo, pomoći da ugledamo ono pravo svjetlo.
I tako, umjesto da grčevito stišćemo baklju u ruci u strahu da će se ugasiti, bolje je da hrabro kročimo naprijed s povjerenjem u mudrost koja je veća od ljudske. Jer ono svjetlo koje nalazimo nakon „mračne noći duše” daleko je snažnije od onog koje smo imali prije.
Zornica arch
