Križevi u lukoviškom groblju
Čitava „vojska” na nogama stoji u starom i novom groblju podravskog Lukovišća (Lakócsa), a bili bi to ustvari križevi stari i novi, od kamena, neki od mramora i granita isklesani…
Slušajte samo što nam kazuju!
Možete razabrati da svaki od njih ima svoju vlastitu priču, veselu ili žalosnu, dulju ili kraću, bilo da je poneka puna ljepote, tajne i čari, ili patnje, i ljudske muke, i znoja, i gorčine…
Na lukoviško groblje, u mom djetinjstvu, odlazili smo nerijetko, naročito na Sesvete i na Dan mrtvih. Palili smo baklje ili svijeće, kupili „loja” sa svijeća i time mazali šupljikavi izdanak nekog smrdljivog drveta, a ono je pucketajući buktilo…
Išli smo i kao ministranti na sprovode svojih bližnjih rodova i drugih mještana. Bili pozvani na karmine. Sjećam se dobro da se molilo za dušu pokojne osobe, a ako je bila već odveć stara, puno se i nije žalilo, no ne i tako u slučaju mladog čovjeka.
Danas idemo čistiti grobove, nalaže nam to nepisana dužnost, dug i ljubav prema svojim dragima i voljenima. Sadimo cvijeće na njihove grobove i malo popričamo s njima. Prenosimo poruke i o sebi i o svojoj djeci. Ja ovakve: „Danijel živi i radi u Njemačkoj, i drugi vaš unuk Ivan tamo se sprema, ovdje se je teško zaposliti. Čekamo unučicu Anu da nam se porodi.” No dok ne stignem do njihova groba redom pozdravljam sve poznanike, drage prijatelje i starije ljude koje sam poznavao, cijenio, koji su znali čiji sam ja, odnosno znao sam da tko su oni. Oni već ponajviše počivaju u novom lukoviškom groblju.
Staro groblje i njegovi križevi su zaista zanimljivi. A kada pogledate sa tog pjeskovitog brijega na kojem se prostire kamenita vojska, imate selo „ko na dlanu” Čovjek se s pravom ovamo sprema, jer sve je prolazno…
Vojska je to silna i hladna, kamenita. Ali kao da iz kamena izbija neka toplina. Bile bi to slike stavljene u križeve kojima je određeno vjekovječno mjesto počinka. Brzo se može doznati tko leži u „krtovom selu”, kako ga je pokojna „čeča Kata” nazivala, desna ruka moje majke koja joj je sukala cijevi, a ona tkala i tkala, „dugo u noć…” I ona je u susjedstvu moje bake i djeda pokopana te s desne strane „Örzse ángyi” koja nam je stajala tamo kod Mrazićevih preko puta i dala mi je lutku „meda” („mackova” kako sam ga zvao, čuvao i spavao s njime), a bio je moj zaštitnik pored anđela čuvara. Nije prošla niti jedna noć da ih nisam imao pored sebe, ili ovog drugog prizivao u molitvici koju je sa mnom uvježbala moja baka.
Anđel moj, čuvar moj,
čuvaj mene dan i noć,
da mi telo otpočine,
a dušicac raj dobije. Amen.
Prije pedeset godina još sam umio pročitati imena na orunulim križevima. Do dana današnjeg ih je obrasla mahovina, koja na kamenu, ako nije od mramora, životari i u najžešćoj žegi i danima može preživjeti bez vode, te vremenom obraste cijeli kameniti križ, pa mu daje zelenu ili plavkasto-bijelu boju.
Poneki iz vapnenog kamena isklesani stari križ stoji ponekad usamljeno, poput posljednjeg Mohikanca… Ima i onakvih s naličjem na veliko srce. Možda pod njim je pokopano neko voljeno dijete a noge su mu ispružene u „raki” (kovčegu) uvijek prema istoku, prema horizontu, gdje se budi sunce, jer se je naš čovjek nadao da će uskrisnuti… Računajući i time da mu duša najprije ode u raj, ako je dobra, ako loša, nema se šta, tada u pakao…
Gledam fotografije mladih žena u hrvatskoj nošnji stavljene u križeve, čak i djevojčicu Jelić Maru s voljenom lutkicom u ruci, te starije žene čija nošnja više nije crvena, jest njihovi „rukavi”, već su postali crni i sve je više u njima bijele boje… Otkani su na „naredu” (tkalačkom stanu), a niti prebirale vješte ženske ruke da imaju što ljepše nositi na blagdane kada se valja „nagizdati”, oko vrata staviti po šest „redi đerdane” (bisere) crvene, kao krv mladalačka njihova, ali se je vremenom zaboravilo da su nekoć služili za ustuk uroka, jest branili od urokljivih očiju.
Natpisi na križevima svi su na mađarskom jeziku, ali ima i dva na hrvatskom, koji su postavljeni u novije vrijeme.
Dragi moji, ženska pučka nošnja podravska nek Vas prati ovim vremeplovom koji je naprtljen fotografijama u križevima.
Đuro Franković
Foto: Akoš Kolar
