30 godina svećeništva vlč. Ladislava Bačmaija
Iako još nije kraj godine, 2021. godinu velečasni Ladislav Bačmai, dekan Mohačkog dekanata, župnik rimokatoličke župe u Mohaču zasigurno će pamtiti kao slavljeničku. 30 godina je prošlo od kad je posvećen za svećenika 15. lipnja 1991. i u službi je Bogu i na usluzi narodu. Skromno je proslavio taj jubilej u Mohaču 6. lipnja 2021. u krugu svojih župljana, majke i brata. U povodu mađarskog nacionalnog praznika 15. ožujka ove godine dodijeljen mu je Viteški križ Mađarskog reda za civilne zasluge. Velečasni Bacsmai nagradu je dobio za zasluge na području pastoralne skrbi hrvatske narodnosti u Mađarskoj, vjerskog obrazovanja i izgradnje zajednice tijekom svoje višedesetljetne svećeničke službe. Nagrada i okrugla obljetnica svakako je bio razlog da posjetimo vlč. Bačmaija u župnom uredu u Mohaču, koji nas je dočekao svježe pečenim kiflicama koje je sam ispekao, a recept je dobio od stare majke iz Starina, malog podravskog mjesta, gdje započinje njegov život i svećenički put kojim korača i dan danas na najveće zadovoljstvo vjernika.
Ladislav Bačmai rođen je u Šeljinu 29. prosinca 1965. i odrastao u Starinu u vjerskoj obitelji. Kako pamti, kad god bi ga pitali što će biti kad odraste, rekao bi da želi postati svećenik. Za vrijeme njegova djetinjstva u selu nije bilo vrtića, a kako su roditelji radili, čuvala ga je baka od koje je naučio hrvatski. I ne samo to, boraveći u kuhinji od nje je naučio i stare hrvatske pjesme, ali i svete. Nedjeljom na svetu misu išla je cijela obitelj zajedno i rano je naučio kako se treba u crkvi ponašati. Kao malo dijete iz klupe često je oponašao svećenika i zajedno s njim „služio“ misu. Nakon primanja prve pričesti u 2. razredu osnovne škole svaki dan, i preko tjedna i nedjeljom, uvijek bi ministrirao na misi.
– Ja sam iz naroda izašao i postao svećenikom, i nikada nisam zaboravio otkuda sam došao – prisjeća se vlč. Bačmai.
Kao prvom djetetu i prvom unuku posebno težak mu je bio odlazak iz rodnog sela. Nakon krizmanja starinski župnik Stjepan Kneipp ga je upitao želi li školovanje nastaviti u Győru u gimnaziji kod benediktinaca.
– To su bila najteža dva tjedna u mom životu dok sam donio odluku. Starin je ipak 400 km daleko od Győra, i znao sam da preko godine samo četiri puta se mogu vratiti kući. Bilo mi je teško ostaviti sve i svakoga. Bila je to velika žrtva i za moje roditelje, pošto smo bili čvrsto povezani. Ja sam u Starinu od svoje 14-e godine samo kao gost. – nastavlja vlč. Bačmai. U 3. razredu gimnazije na duhovnim vježbama jedan svećenik mu je govorio da su za svećeničko zvanje potrebne tri stvari: „da Bog pozove, da postoji osobna želja i da narod to prihvaća.“ Zvanje je milost i za onoga koji ga prima i za zajednicu kojoj pripada. O trenutku kada mu je Bog priopćio svoj poziv, vlč. Baćmai svjedoči:
– Moje da hoću biti svećenik, to sam našao, narod da hoće i to je bilo jasno, ali je li hoće Bog? Trebao sam pronaći Božju volju i o tome sam htio porazgovarati sa svojim župnikom Kneippom, međutim on je baš tada umro. To je bilo 1983. godine. Na njegovom pokopu opraštajući se od njega jedan svećenik je rekao: On je kao lopta u Božjim rukama, sada probušena koja više ne može „skakati“ za Boga. I tada sam osjetio da ja moram biti ta nova lopta umjesto njega.
Poslije mature godinu i pol dana služio je u vojsci u Marcaliju zajedno s ostalima koji su se pripremali za svećeničko zvanje. Tamo se, kaže velečasni, unatoč svim izazovima ojačao u svojoj vjeri i uvjerenju da bude svećenik. Te godine bile su mu važne jer je vidio kako funkcionira pravi svijet. 1991. u svome rodnom selu Starinu služio je svoju mladu misu.
– To je tako lijepo i dobro da se ide u svoje rodno mjesto držati prvu svetu misu, među one ljude koji su sa mnom od djetinjstva i koji su me silnim molitvama cijelo vrijeme podržavali. Ja mislim da je jednom svećeniku prva sveta misa najljepša. Tako je to bilo i u Starinu. Bila je puna ta velika crkva, došli su Hrvati iz Podravine, ali i cijele Baranje da bi sa mnom zajedno slavili – govori o misi koja je održana prije 30 godina.
Njegova prva svećenička služba bila je u Paksu, nakon toga kao kapelan djelovao je u Seksardu, a 1994. biskup ga je premjestio u Martince gdje je boravio gotovo 10 godina. Velečasni Bačmai ovako se sjeća tih vremena: – U početku strah me je bilo, jer je to bilo prvo mjesto gdje sam bio župnik. Nisam znao kako će me prihvatiti, ipak sam ja čovjek iz njihovog kraja. Kako je i Isus rekao „Nitko nije prorok u svom selu“. Ali hvala Bogu, Martinčani su me dobro primili. Osim što sam služio svete mise na hrvatskom, ja sam s njima mogao na hrvatskom razgovarati i to je puno značilo za njih. Moja obveza je bila da osim vjere ojačam u njima i hrvatski identitet, kao i kulturu i jezik. Da budu ponosni na to što su oni Hrvati!
U to vrijeme je velečasni Bačmai sastavio molitvenik i pjesmaricu „Kraljice mira“ na hrvatskom jeziku koji sadrži stare molitve i pjesme koje su se nekada pjevale po podravskim crkvama.
– To je bilo prije nego što su me premjestili iz Martinaca ponovo u Seksard i drago mi je što i sad kada se vraćam u svoju Podravinu vidim da ljudi tu pjesmaricu drže u svojim rukama. Ja uvijek kažem da dok narod na svom jeziku moli i pjeva, neće zaboraviti svoj materinski jezik. No, nažalost radi se o starijim ljudima. Običaje je lakše održati, nego jezik – dodaje vlč. Bačmai.
Teška srca je napustio i drugi puta Podravinu, ali morao je prihvatiti biskupovu odluku o premještaju u Seksard, no to je ujedno doživio i kao Božju milost. Isto tako je bilo i nakon 14 godina provedenih u glavnom gradu županije Tolne kada je 2018. g. iznenada premješten u Mohač. Ovdje posebnu brigu vodi o vjerskom odgoju djece i mladeži koji pohađaju katolički vrtić i osnovnu školu, njih blizu 800-ero. Velečasni je izrazio želju da na prvu pričest on pripremi djecu jer tako može ostati u izravnoj vezi s njima, a i vjeroučiteljima i vjeroučiteljicama koji predaju vjeronauk ostaloj djeci.
– To je glavno da sam ja među njima jer da ih ne podučavam u školama, ne bih znao kakva su današnja djeca. Kad sam prije 30 godina počeo podučavati vjeronauk, onda su djeca bila sasvim drugačija nego danas. Nije bilo mobitela, ali mobitel nije zlo, treba ga naučiti pametno koristiti – nastavlja vlč. Bačmai.
U Pečuškoj biskupiji vodi obiteljski pastoral i već više od 20 godina duhovni je vođa katoličkog pokreta „Zajednice bračnih parova“. Često mu se postavlja pitanje kako jedan svećenik može pomoći ljudima da rastu u bračnom zajedništvu i katoličkoj vjeri.
– Pitaju me što ja mogu kazati bračnim parovima kad ja ne živim braku?! Na to odgovaram da i liječnik zna liječiti one bolesti u kojima nije bio. Baš u toj „Zajednici bračnih parova“ kao promatrač sa strane vidim i lijepu i lošu stranu brakova, pa im mogu predložiti kako mogu ispraviti svoje greške. Često vjenčam mlade parove, pa me onda pozovu i na svadbu. U opuštenoj atmosferi znaju mi priznati „Ej, velečasni to ste tako dobro rekli kao da živite u braku.“ Ja mislim da nitko drugi pred vjenčanjem ne vodi brigu o parovima, samo Crkva. Nije samo svadba važna, nego treba i na to misliti što bude poslije, kako treba jedan drugoga ljubiti i poslušati… – poručuje vlč. Bačmai.
Kao mladomisnik za svećenički moto odabrao je rečenicu Chiare Lubich, utemeljiteljice Pokreta fokolara „Ja sam među vama kao sluga“ i upravo ta misao ga vodi kroz cijeli njegov svećenički život. – Služiti znači da moram imati ljubav i poniznost prema onima ljudima koje mi je Bog povjerio – objašnjava. Kao srebrnomisnik uzeo je moto koji glasi: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” s obzirom da je baš 2016. bila Sveta godina Božjega milosrđa.
– Biti sluga i biti milosrdan, moj zadatak je sad da to spojim ovdje u Mohaču. Drago mi je da sam ovdje, jer opet imam priliku da malo razgovaram s ljudima na svom jeziku. Imamo mjesečno i jednu hrvatsku misu. I to je više nego kad sam bio u mađarskoj zajednici. Znate, kad sam otišao iz Martinaca više mjeseci sam sanjao da služim misu na hrvatskom. Iako su nam prezime pomađarili, ali srce i jezik ostali su hrvatski.
Timea Šakan-Škrlin
10. srpnja 2021.
