Karol Józef Wojtyla, rođen je u Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakowa, 18. svibnja 1920.
Bio je drugo od dvoje djece Karola Wojtyle i Emilie Kaczorowske. Nakon završetka studija na višoj školi g. 1938. upisuje se na sveucilište Jagiellonian u Krakowu. Kada su nacisti zatvorili sveučilište g. 1939. mladi je Karol (od 1940. do 1944.) radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici kako bi mogao zaraditi za život te izbjegao deportaciju u Njemačku. Osjetivši poziv na svećeništvo od 1942. pohađa u tajnosti predavanja na Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian kao bogoslov Krakowske nadbiskupije.
Nakon rata nastavlja studij na krakowskoj bogosloviji, koja je ponovno otvorena, i Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian sve do svoga svećeničkog ređenja u Krakowu 1. studenoga 1946. Potom odlazi u Rim na dvogodišnji studij gdje doktorira na temu Pitanje vjere kod svetog Ivana od Križa. Godine 1948. vraća se u Poljsku. U 38-oj godini života, 4. srpnja 1958., Wojtyla postaje najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958. u katedrali u Krakowu . Šest godina kasnije, tijekom održavanja Drugog vatikanskog koncila, 13. siječnja 1964. papa Pavao VI. imenuje ga krakowskim nadbiskupom, a 26. lipnja 1967. postaje kardinal.
16. listopada, 1978. Karol Wojtyla izabran je za Papu. Nakon punih 455 godina izbor je pao na ne-Talijana, prvoga slavenskog papu u povijesti. Karol Wojtyla uzeo je ime dvojice svojih prethodnika – Ivan Pavao II.. Uspijeva u Crkvi obnoviti vjeru u stvarnu Isusovu prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu i pobožnost Svetoj Krunici. Oživljava štovanje svetaca u Crkvi, ne propušta propovijedati o čistilištu i daje značajan doprinos teološkoj misli pisanjem o „Teologiji tijela“. U svojem dugom pontifikatu (1978.-2005.) trudio se obići vjernike diljem svijeta, držeći velike mise na otvorenom. 2001. dijagnosticirana mu je parkinsonova bolest. Usprkos trpljenju koje je donijela ta bolest, uspijevao je putovati svijetom i efikasno upravljati Katoličkom Crkvom. Ujedno, bl. Ivan Pavao II bio je i veliki širitelj Božanskog Milosrđa. Još kao nadbiskup u Krakowu 1978. dao je prvo službeno Crkveno odobrenje za pobožnost Božanskom milosrđu. 1981. objavljuje enickliku Bogat Milosrđem u kojoj piše: Vazmeni Krist je konačno i vječno utjelovljenje milosrđa, njegov živonosni znak: ujedno povijesni i eshatološki znak spasenja. U istom duhu bogoslužje vazmenog vremena stavlja u naša usta riječi psalma: Misericordia Domini in aeternum cantabo, ‘o milosrđu Gospodnjem pjevat ću do vijeka’. Godine 2002. u Krakowu posvećuje čovječanstvo Božjem milosrđu. Preminuo je 02. travnja 2005., noć uoči blagdana Božanskog milosrđa, a proglašen je blaženim 01. svibnja 2011., na Nedjelju Božanskog milosrđa.
