Odabrao: Đuro Franković
Sa drvlja saletio listak, a po šibah i deblu pohvatalo se inje, pa kao da su šibe i debla u srebro okovani – po zemlji popadao snijeg i ljeska se u sunčanu sjaju, kao da si svu zemlju obložio i prevukao staklom.
Pred selskom crkvom tapaju u bijelih košuljicah, modrih suknjicah, crljenih jakiricah četiri gologlava, jedra i zdrava đačića. U jednoga bakren garavi kotlić sa svetom vodom, u drugoga zvonce, kojim pokadšto zvoncukne, il komšiju po ramenih klepne, u trećega kadionica sa živim ugljenom, u četvrtog lađica s tamjanom. Do njih je crkvenjak pod šubarom, u kabanici, gaćah i opancih – progrušane kose, progrušanih i oko ustiju podrezanih brkova, zagorjela a navori izpisana lica, oštra nosa, a garavih varavica,[1]) zametnuo se pokrpanom vrećom, do njega vučki igra, a zečki poskakuje suvotrti zvonar, razmahuje rukama, kupi prste, huče u dlanove – u njega je posvećena kreda i košara do nogu. Čekaju nekog – čekaju kapelana, pa će blagosivat kuće.
– Ja se odrvenio od zime, kume Luka, reći će zvonar cvokočući zubi i hučući u dlanove.
– Ma ne znam, di je zapo gospodin kapelan, pa ga nema za toliko? odgovorit će crkvenjak namiješćajuć pokrpanu vreću na ramenih.
– Bata lula, kad je zima i u tikvi zima. Hu! hu! hu! huknu zvonar vruću paru u ruke, nebi li jih išta razgrijao.
– Evo gospodin! javi crkvenjak.
– Evo gospodin! oglasiše đačići.
– Hvala Bogu, zacvokota zvonar.
I zbilja se pokaza toli željno izgledani kapelan – u košuljici, modroj nadramnici, križem u ruci, a trouglastom pečuricom na glavi.
– Hvaljen Isus! Vi se načekali i prozebli, pozdravi jih on.
– Bome baš prozebli gospodine, javi se zvonar, silom se nasmijav, al kiselo, kao da je zagrizo u zelenu oskorušu.
– Ajde djeco u ime božje!
Zacikta zvonce, zapištaše đačići Trnskovu pjesmu: «Svijetu se porodi, Isus božji sin» itd. – samo stari crkvenjak pokadšto upane svojim međedim glasom – a zvonar i što bi pjevao, ne može od zime, pa od klepeta i cvokotanja odkidaju mu se glasovi, o kojih ne znaš, il su jauk ili uzdisanje. Zađoše šorom, pa odmah u prvu kuću.
Na vratnicah jih već dočekao starješina, a gologlav; vjernog garova uhvatio šakami za uši, koji krupnim mrnđanjem izjavljuje, kako mu je ovo gazdino milovanje neobično. Na kuhinjskom pragu dočekala ženskadija kapelana, cjeliva ga u ruku, otvara pred njim sobna vrata, a on unilazi kao kralj i pozdravlja domare dragim onim Isusovim pozdravom: Mir ovoj kući.
Sa obje strane duge sobe ponizali se u dvije struke starci, bake, momci, djevojke, ljudi i djeca. Što nemoglo kleknut, to dida, ili baka pridržali u naramku. Stol je prestrt šarenim ćilimom, a u gvozdenu, ili drvenu čiraku gori lojanica. S jednu stranu čiraka zemljana zdjelica puna bijela graha, s drugu stranu opet takva zdjelica, al na njoj smjerno počiva okostnica svinjskog plećeta – to je parokovo pleće – kad su tukli svinje – već onda su odredili, što će paroku dati i po prilici ovako zapitali mesari:
– Domaćine, koje ćemo pleće paroku?
– Ovo malo, dosta ga je! označi domaćin, a hitri mesar vještom rukom odkini ovdje malo mesa, obreži ondje malo slanine, odsijeci tamo mrvo i slanine i mesa, dok ne proviri gola okostnica, – to zasoli i objesi u odžak i eto parokovo ne fali u svoje vrijeme. Još na stolu vidiš čaše i bocu punu vina. – Po posteljah vezeno i šareno mnogo zlato i srebro, ma vidi se, da je kuća zgodna, – što je ljepšega, danas su na oglede iznijeli – ta doći će pop!
Metnuv kapelan križ na stol, razklopi obrednik, pa čita: «Od iztoka dođoše mudraci», – a staro i mlado naperilo uši i lakomo lovi svaku riječ – ta njegova je to riječ – njegova rođena, koju je sasnuo majčinim mlijekom, koju je govorio i slušao od kolijevke svoje, pa će ju govorit i slušati do motike. Nije to više ona tuđinka, koju je morao sve do njekog dana slušati – kao otajno bajanje čarobnika, kojeg čuje, a ne razumije. Daj Bože, pa se ta tuđinka još i iz mise iztisnula.
Sad dočita kapelan i rekne: „Otčenaš” i baka prihvati otčenaš, a svi za njom ko u jedno grlo – dotle kapelan okropio sv. vodom postelje, okadio sobu, blagosovio kuću i sad uzimlje križ i najprije ljubi starješina, pa postepeno, dok ne dođe do djece, sve ljubi: Bogu. U to doba zvonar našarao na vrata godinu i početna slova iztočnih mudraca, a crkvenjak skljuko pleće u vreću i sasuo grah u zvonarovu košaru. Svaka djevojka donijela rumenu jabuku, poljubila ju i darivala kapelana. Troje naš narod osobito miluje, troje daje, a to je bosiljak, jabuka i prsten, a zašto se jedno i drugo daje, kazat će evo ovo njekoliko redaka:
Boslijak se od mirisa daje,
Jabuka se od milosti daje,
A prsten se daje po zakonu.
Kad se sve svrši, ponudit će domaćin kapelana i sve njegove pratioce čašom vina.
– Dajte gospodine jednu čašu, dobro je vino!
– Ajde malo ću gucnut, da ne reknete, da vam zabavljam.
– Ajde crkvenjače, de zvonaru – držte djeco.
– Hvala domaćine.
– Bogu hvala!
– S Bogom domaćine!
– S Bogom pošli!
Od kuće do kuće, iz sobe u sobu hiti kapelan i njegova plaha družba – i evo se sokak već primiče svomu kraju – na kraju je tuga i nevolja. Na vratnicah nitko ne dočika, a i što će, nejima blaga, nejima ni kera – sirotinja uboga. – Na pragu ga dočekala suha žena, vidi joj se, da još nije imala veseloga danka i da suza nikad i ne presuši na obrazah. Mutne oči upire u popa, smijerno mu se poklanja, smijerno ga cijeliva u ruku. Unilazi u hodaju, tuj jedna posteljica, jedan stol, a na stolu ni prostijerke, ni svijeće, ni graha, ni plećeta – tužna sirotinja, da je samo kruha svaki dan, a kamo i u najveće svetke okusila nije. Iz zapećka proviruje dvoj, troj pilčadi plaho gledajuć popa, a majka jih uzimlje za ruke, junači jih i smiješća do sebe na cnu izrovanu zemlju. Odpjevao, oškropio i okadio, pa zaredo križem u ruci od jednog do drugog. Zdvojna majka sa obje se ruke laća križa, a suhe ustnice razpelo – odande očekajuć napredak; suze joj povrtile na oči, skrunile se niz suhe, nabrane obraze. Sama pritišće djeci razpelo na usta – miluje jih, grli jih i jedvice vraća razpelo.
– Gospodine – sirota sam uboga! zavapi plačnim glasom. Ova djeca sirotčad, a ja tužna udovica. Otišo jim otac za cara na vojsku – u Bosni ostavio kosti, a mene amo golu kao prst sa ovo troje djece. Što ću jadna?
Zamuknuo kapelan, ujede ga, ubode ga u srdce, kao da si mu vidar nož do držka uronio u srdce. Jednom rukom, mašio se u džepove, nješto stisnu udovici u dlan, drugom pokaza razpelo, pa izmako na vrata. – Što se više kapelan kraju primiče, to sve deblja crkvenjakova vreća, to sve punija košara i glava zvonareva i to vam, eto blagoslov kuća na selu.
[1] Varavice, žive, izkreće se oči.
Imam oči ko dvije varavice.
