Pomurska legenda
Drav je bio dečko kakvog nije bilo u okolici. Radišan, dobar ratar koji je jedan dan mogao jedno cijelo jutro livade pokositi. Nosio se on i sa silnim njivama zasijanima pšenicom i raži. No nešto lakše je bilo kositi zobi. Ali nije se ništa izabiralo, recimo, to hoću raditi ili neću. Polja su tražila radnu ruku, vrijednog ratara. A takvi su stasavali u Pomurju. Bilo ih je kao i vrijednih djevojaka. Posla ovdje je bilo malo a naroda puno. Sve poslove brzo su obavili. U rad su uključeni bili i stariji ljudi, a i djeca od malih nogu. Mladi su pak trebali krenuti za poslom u tuđinu. U svom pitomom pomurskom kraju naši su Hrvati bili vlasnici malo plodnih oranica, rodne zemlje. Išli su raditi na daleke pustare u Šomođsku županiju ili još dalje i u Bačku.
Njihove vesele pjesme, popijevke orile su tada na prostranim prostranstvima.
I Drav je trebao poći na put. Njegov otkos žita je bio širok, za njim je rukovijeti kupila Murica. Bila to djevojka vrijedna kojoj para nema. Mladi bili su složni u radu, zajedno dijelili pjesmu i kako to obično biva i zavoljeli se. Poklade bile su još daleko, ali njih dvoje, Drav i Murica, tada su željeli odražati svadbu. Kazivali su svojim prijateljima i prijateljicama, rodbini da će svatove imati na «fašenjak». Bit će veselja kakvo još nije vidjelo ni samo selo. Svirat će mužikaši. Udarat će svirač u žice cimbala. «Šipuši» će na sviralama prstima vješto prebirati na svim rupicama. Okupljeni svatovi veselo će zaigrati i popjevati da svatko zna za njihovo veselje, da se ono daleko čuje.
Tako su mislili mladi. I nadali se, te tkali snove Drav i Murica. U potaji vjerili se te obećali jedni drugom da će njihova ljubav potrajati još dugo i dugo. Ali nisu tako mislili roditelji momka Drava. Ni da čuju da uzme Muricu! Djevojka je bila siromašna. Murica imala puno braće i sestara, a imali svega nekoliko uskih oranica. Njihove njive jedva su urodile viška pšenice bjelice i kukuruza za žgance i za «kukuržnjak», jest svakodnevni kruh.
Murica i Drav nikako da se pomire sa svojom sudbinom. Murica u svom domu samo je plakala i plakala. Suze su joj potekle poput rijeke. I vremenom nabujale su. Od tih suza postala je rijeka Mura. U to vodu koja je pšostala opd suza utopila se i sama Murica.
Drav doznavši za sudbinu svoje voljene drage pošao za njom da ju potraži. Nadao se kako će ju naći još živu u vodi rijeke. Ali, utopio se. Tako je ova druga rijeka u koju se utopio dobila njegovo ime, i danas se naziva Drava.
Dvije vijugave rijeke vremenom su se ipak sastale. Sastali se poslije smrti mladi zaljubljeni.
Mura se naime ulijeva u Dravu. No radost Murice i Drava čuje se i danas. Ustvari kada dvije rijeke šume tada razgovaraju Murica i Drav.
Đuro Franković
