Naši su Hrvati nastanjeni u sjevernom djelu Županije Šomođ redovito hodočastili u Andoč (Andocs), u naselje južno o Balatona, pored ceste Tihany-Szántód-Kaposvár. Selo broji oko 1350 stanovnika.
U ovim naseljima nekada je bilo brojno hrvatsko pučanstvo, gdje su za vrijeme osmanlijske vladavine o dušobrižničkim, odnosno pastoralnim potrebema i djelatnostima za vrijeme osmanlijske vladavine starali se hrvatski isusovci, a kasnije franjevci. Na inicijativu Đure Jakušića, vesprimskog biskupa, u tom šomođskom djelu biskupije, između 1640.-1686. godine misiju u Andoču, pod turskom vlašću, obavljaju isusovci. No tko je bio Đuro Jakušić? Obitelj Jakušić potječe iz zapadne Slavonije, iz središnje Požeške doline. Današnje ime sela Jakšić vjerojatno potječe od plemića Jakušića, koji su od 1434. do 1489. godine imali svoje posjede u ovom kraju. Prije Turaka oni su preselili u Slovačku, u mjesto Pruska. Jedan od njihovih potomaka Đuro Jakušić (1609.-1647.) bio je naslovni srijemski biskup od 1635. do 1638. godine, zatim vespremski biskup 1638. godine i đurski biskup 1642. godine. Nije stog ništa čudljivo zašto je baš u Andoč pozvao biskup Jakušić isusovce koji su obavljali misiju na okupiranom osmanlijskom području i u Ugarskoj, a imali svoja središta u Beču, Zagrebu, Varaždinu, odakle dolaze i u Pečuh. Biskup Jakušić je bio istovremeno i zastupnik hrvatskog Sabora.
Prvi misionar isusovac, otac Ivan Horvat, sudeći po svom imenu bio je zacijelo Hrvat, koji svog nadležnog vođu provincije u Beču, o svom radu izvješćuje: «Mene je ovamo iz pečuške misije poslao preminuli šef kustodije te sam čitavih 8 mjeseci bio potpuno sam, kada sam dobio pomoć u osobi brata laika Pála Csomovayja, koji je u licencijatskom zvanju propovijedao, vodio vjeronauk, krstio, te je upućen i u obavljanje drugih duševnih poslova, pomaže moj rad, sve dok ne dobijem jednog, također već posvećenog svećnika koji zna mađarski, sposobnog za obavljanje misije… U Andoču iako ima župe, ali je već odavno napuštena, dezolirana, gdje je također Crkva Svisvetih, isto ostavljena sama na sebe, ali ovdje se nalazi dobro očuvani kip čudotvorne Gospe… Ova misija se nalazi na području Vesprimske biskupije, od Balatona naovamo, te je pod Turcima. Prostire se na oko 30 ili 34 milja duljine, od Kanjiže do Budima, od Kapošvara do Stolnog Biograda».
Bila su to teška vremena mađarske povijesti u kojima započinje prošlost Marijonog svetišta u Andoču.
Velika osoba ove misije bio je otac Nikola Horvat, koji je od 1665. do 1681. godine ovdje služio. Od Svete stolice dobio je dragocjene premete, te je za par godina ovo svetište razvio u jedno od najznačajnijih svetišta u Zapadnoj Ugarskoj. U njegovom društvu naći će se redovnici János Kőrösi (ne isključujem da je riječ o Ivanu iz Križevaca, naime obično se oni tako prezivaju) koji je s njime zajedno umro 1681. godine u epidemiji od kuge u Đuru (Győr), a ovdje će se naći i István Kereskényi, ranije pak János Berkai i Nikola Blašković. Svakako ni to nije puka slučanosti naime u samom naselju Andoči i u okolici brojni su bili Hrvati koji su se vremenom asimilirali, ali se još nije našlo takvog Hrvata koji istražio njihovu prošlost, jezik (nikada se ne zna da li još iko od njih govori hrvatski i koje to narječje), folklor itd., unatoč da se od nadležnih u Republici Hrvatskoj i od Državne hrvatske samouprave u Mađarskoj zatražila materijalna pomoć za temeljna istraživanja Hrvata u Županiji Šomođ.
No vremenom isusovci su iz Andoča povučeni u Pečuh, nakon oslobađanja grada od Osmanlija, 1867. godine. Hodočasna kapela koja je postala odredište hodočasnika, bila dobro posjećena, kroz trideset godina, ali je ostala sve do 1716. bez svog skrbnika. Župnik Benedek Tokay iz Igala je nastojao obavljati pastoralnu službu u tom kraju.
Kasniji kroničar franjevačkog reda zabilježio je ovo: „vesprimski biskup grof Oto Volkrazato je pozvao u Andoč franjevce, naime „vidio je odurno pustošenje ovog svetog mjesta”.
Oci franjevci su 3. rujna 1716. godine prema jednoj biskupskoj okružnici stigli u Andoč po broju četiri. Pastorizirali su Zics i Nágocs te su 8. svibnja 1725. godine postavili temelj kamen budućeg novog samostana, koji je, kako se pretpostavlja građen 15 godina.
Na mjesto preuređene i dograđene kapela u gotičnom stilu izgrađena je nova barokna crkva koja je posvećena 17. prosinca 1747. godine, a svečano ju posvetio vesprimski biskup Márton Bíró Padányi.
Patron crkve Bogorodica, koja je primljena u raj (u pučkim molitivicama zaladskih Hrvata u raj ju vodi Sveti Petar) čije se glavno proštenje odražava 15. kolovoza na dan Velike Gospe, kuda dolaze vjernici iz susjednih naselja, uostalom i potomci asimiliranih Hrvata iz Bužaka, Senpala, Taranja, Gestija, Kapošvara, Santoda, Karada …
Hrvatice vračare u okolici Balatona tog jutra su nabrale ljekovito bilje koje je služilo protiv uroka, naime smatralo se da taj dan ima magičnu moć također a tog dana nabrano bilje ljekovitu moć. (Király L. 1995:79, 80)
Vjernici Hrvati u unutrašnjem Šomođu išli su na Gospu hodačastiti u Andocs. S pjesmom Tebe smo došlo pozdraviti, oh Marijo (pjesma se izvodi na mađarskom jeziku) stigavši do Marijinog oltara, uz pobožne molitve tri put su ga na koljenima obišli. Hodočasnici su se čudotvornoj Mariji obraćali s nekom osobnom molbom, mnogi su zatražili pomoć radi ozdravljenja. Nekada je bio običaj da su votive (offere, zavjetne predmete) stavljali na oltar koje su prodavali pod šatorima postavljenim pred crkvom. Votivi su ustvari od voska izgotovljeni minijaturni predmeti (čovječja glava, ruka, noga, itd.). No svatko je takav votiv kupio za onaj dio svog tijela kojemu je htio ozdravljenje.
U blizini crkve nalazi Sveti bunar čija se voda smatrala ljekovitom, vjernici laici vjerovali su ako se u takvoj vodi umiju ozdravit će im oči i neće ih boljeti glava.
Priredio: Đuro Franković
