Manje je poznato da su se među franjevcima u 18. stoljeću našli i brojni Hrvati podrijetlom iz zapadne Ugarske koji su obavljali samopožrtvovani rad među hrvatskim katoličkim vjernicima u Pečuhu, Sigetvaru, Šiklošu, Kaniži (Nagykanizsa). Svojim su vjernicima održavali misno slavlje na hrvatskom jeziku, također i propovijedali, vodili stalnu skrb o njima.
No, da nam je to i sve bilo dosada poznato, ipak će se s pravom postaviti pitanje zašto dolaze u ove južne mađarske gradove koji se danas smatraju, s rijetkim izuzetcima, čisto mađarskima? Valja znati da ne bez razloga ih je slao Franjavački red u ova mjesta, naime u njima su nekoć većinu stanovništva sačinjavali Hrvati. A hrvatski vjernici tada su dobro poznavali i govorili svoj materinski jezik. Neosporno, potrebni su im bili hrvatski svećenici s kojima su uspostavili bliske i prisne kontakte te su im se mogli povjeriti, pouzdati u njih i priteći im u pomoć.
Kada naiđem na neke naše znamnite hrvatske sinove, bili oni franjevci, svjetovni svećenici ili nekog drugoga zvanja, zahvaljujući ponajprije zasložnom ocu Emanuelu Hošku, franjevcu koji je o svom redu napisao puno vrijednih studija i brižno sakupio podatke o zaslužnim hrvatskim muževima, dužnost mi nalaže da i čitatelje upoznanam s njihovom djelatnošću.
Ipak, gore rečeno trebam potvrditi i nekim činjenicama. Prema popisima pučanstva u Pečuhu početkom 18. stolječa u gradu su najbrojniji bili Hrvati koji su doselili iz raznih krajeva Hrvatske i Bosne. Njihova seoba se zapaža već u prvoj polovici 16. stoljeća kada bježe iz okolice Požege u Pečuh te za vrijeme osmanlijske vladavine (1643-1686) doseljava se u grad podno planine Mecsek hrvatski živalj s okupiranih područja pod osmanlijskom vlasti dakako i kasnije, poslije oslobađanja Pečuha. Ovi naši Hrvati potpuno su nestali, ustvari asimilirani su. Izbubili jezik, običaje, crkveni rituala na hrvatskom jeziku, ukinuto im je bilo i hrvatskog školstva i slično. Želim skrenuti pozornost da u samom centru gradu Pečuha stoji velelijepa franjevačka crkva gdje je misio i franjevac Alojzije Babić, rodom iz zapadne Ugarske.
Ali da nastavimo našu šturu pričicu. O sigetskim Hrvatima malo se zna, ali još prije četrdesetak godina bilo je ih u lijepom broju. Njihove poneke hrvatske balade pribilježio je zaslužni sakupljač folklornog blaga Živko Mandić. No franjevačka crkva u Sigetvaru građena je u samom centru grada. Naši novodoseljeni Hrvati iz podravskih naselja u ovoj crkvi bi trebali održavati, bolje rečeno imati svoje svete mise na hrvatskom jeziku.
Šikloška franjevačka crkva isto je bogato ukrašena i u njoj još i danas se misi na hrvatskom jeziku, međutim starosjedeoci (čitaj Hrvati) isto su se utopili u mađarsko more, baš kao i brojni Hrvati u predgrađu Kaniže.
U nastavku predajemo riječ Emanuelu Hošku, koji živi i djeluje u Rijeci, te o gradišćanskom Hrvatu franjevcu Alijziju Babiću donosi ove zanimljive pojedinosti.
„Alojzije Babić, provincijal (Németújvár, Güssing 8. X. 1692. – Pečuh, 15. 3. 1751) je 1713. stupio u Provinciju sv. Ladislava. Filozofiju je studirao u Varaždinu (1714-1716), a teologiju samo dvije godine u Zagrebu (1716-1718): čini se, da je prije dolaska među franjevce završio dvije godine teologije. Već 1718. je hrvatski propovjednik u Sigetu, a ubrzo je predstojnik samostana u Šiklošu (1720-1723). Više godina je bio gvardijan samostana u Pečuhu (1723-1725, 1717-1729, 1733-1736, 1737-1742, 1749-1751), a samo dvije godine u Čakovcu (1731-1733). U vodstvu Provincije sv. Ladislava sudjelovao je kao definitor (1730-1733), 1743-1746) i provincijal (1746-1749). Utjecao je da Provincija sv. Ladislava otvori svoju bogoslovnu školu i u Pečuhu; on je ondje bio gvardijan kad je 1727. škola započela svoj rad, a bio je gvardijan i 1740. kad je škola postala generalnim učilištem 2. razreda. Također je bio cijenjen propovjednik ne samo u Sigetu, nego i u Kaniži (1729-1731), a napose se istakao kao hrvatski propovjednik u pečuškoj katedrali (1725-1727, 1736/37) pa je postigao naslov tzv. Općeg propovjednika u Franjevačkom redu.”
Đuro Franković
LIT: Arhiv Hrvatske franjevačke provincije u Zagrebu, Monumenta, sv. 1, 614. – F. E. HOŠKO: Pastoralno djelovanje franjevaca Provincije sv. Ladislava na području Zagrebačke biskupije u vremenu potridentske
obnove. Bogoslovska smotra, 46 (1976), br. 4, 469).
Slika grba na pečuškoj pošti.
