Grofica Marija Prandau Pejačević u samom središtu Pečuha, u impozantnoj obiteljskoj palači, razvila je snažan glazbeni život. Uz njezino mentorstvo 1839. održana je i Ilirska večer u mjesnom Njemačkom teatru u Pečuhu, nastupom glumaca iz Varaždina i tamburaškog orkestra Paje Kolarića iz Osijeka.
Obitelj Prandau ima nemali doprinos u raličitim granama kulture, umjetnosti i prosvjete, gospodarskog, društveno-političkog života istočne Hrvatske (Slavonije), jednako tako i u životu Pečuha zauzima ugledno mjesto.
Palača ili kuća Prandau, danas Arheološki muzej,k na sjevernom djelu glavnog trga Széchenyi u Pečuhu
Nekadašnja palača Prandau, sjajna zgradu na Trgu Svetog Trojstva (danas Széchenyiev trg; zgrada Arheološkog muzeja) iznad džamije Gazi Kasima (inače, poturice, hrvatskog plemića iz okolice Pežege) kupljena je 1828. godine za deset tisuća forinta. Pečušćani su ovu impozantnu palaču tijekom cijelog 19. stoljeća nazivali po vlasniku kuće «Prandau kuća» (Prandau ház).
Obitelj Hilleprand von Prandau podrijetlom je iz Tirola, te je za svoje zasluge stekla plemstvo 1579. temeljem cara i kralja Rudolfa II. Habsburškog, kasnije još i viteški naslov s predikatom Prandau, temeljem diplome cara i kralja Leopolda I. 1674. Naime, taj je njihov potomak pod vladavinom Leopolda I. kod turske porte postigao značajne diplomatske uspjehe, uslijed čega je nagrađen nekadašnjim valpovaškim dobrom Pétera Perényija, skupa s barunskim naslovom.
Barunica Marija Ana Eleonora Prandau-Hilleprand, grofica Pejačević (1776.-1863.), «bila je velika ljubiteljica i zaštitnica umjetnosti», istaknuta dobrotvorka. S mužem Josipom Prandauom imali su troje djece: kćer Adelu (udatu Perčetić) i sinove Karla, koji je postao pijanist i skladatelj, te Antuna Gustava, koji se je također posvetio promicanju gospodarstva, kulture i prosvjete. Sin grofice Prandau, «barun Karlo Prandau je nakon ženidbe 1823. godine živio uglavnom u Egeru, Pečuhu i Beču, gdje se po ženinoj smrti 1838. godine nastanio u naslijeđenom dvorcu, te uredio pravu glazbenu akademiju, i kao pijanist i vrstan improvizator postizavao velike uspjehe. Istovremeno, posvetio se i dobrotvornom radu».
Udovica grofica Prandau vodila je najotmeniju kuću pečuškog bidermeir dvora, u nekadašnjoj kući Országh. U salonu njezine kuće je najprije slušana u Pečuhu Mendelsohnova blještajuća konzervativna romantična glazba, naime izvedena je skladba San Ivanjske noći. I u ovoj kući je bio gost Ferenc Liszt. Nažalost epizode o tom posjetu nisu sačuvane jer svakdašni eksklusivitet kuće nije dopustio da se vijesti prenose izvan zidova zgrade. U svezi Lisztova suparnika, glasovitog virtuoza na glasoviru Thalberga sud grofice Prandau bio je: Thalberg je prvi, ali je Liszt jedini! – No, poslije pečuškog posjeta Ferenca Liszta, grofica Prandau koja je bila veliki obožavatelj Mendelsonovih fuga na glasoviru, ovako povikaše: «Prvi je Mendelson, ali Liszt je izvan rednog broja, jedini!», navodi Márton Vörös. Ferenc Liszt imao je dva nastupa u Pečuhu (25. listopada 1846.), jedan u Njemačkom kazalištu, a odavdje putuje na nastupe u Mohaču i u Osijeku.
Barunica Marija Prandau Pejačević
No, u glazbeni život Pečuha utkana je i hrvatska nit, naime ovdje je održana Ilirska večer 1839. u organiziranju mjesne Ilirske čitaonice. Mjesna publika je s velikim oduševljenjem prihvatila izvedbu hrvatskih budnica. U ovom gradu još se je dugo pričalo o tome, piše glazbenik, skladatelj i sakupljač pučkih pjesama i budnica, Franjo Kuhač (1834.-1911.). Čuvši to glumac Szeifert i glumica Lang u Varaždinu, oduševljeni idejom, bili su odmah pristali na izvedbu ilirskih nacionalnih pjesama. Svom su intendantu priopćili da su već ranije u hrvatskom glavnom gradu u Zagrebu izveli budnice te su postigli zapažen uspjeh. Ravnatelj Njemačkog kazališta u Pečuhu, Franz Sely računajući da će imati dupko puno kazalište prihvatio je prijedlog, međutim, pripomenuo je i eventulane troškove, koje on ne može snositi. «Po mom mnijenju, reče ravnatelj, morali bismo dati tekstove tih popievaka štampati i općinstvu razdieliti, da bolje razumije, što se pjeva, pa da i policija znade, kakav je sadržaj tim pjesmama. A dobro bi bilo, kada bismo originalnom tekstu dodali i mađarski ili njemački prievod», zapisuje Kuhač. Budnica dr. Ljudevita Gaja Još Hrvatska nij’ propala (1833.)izvedena je u Zagrebu 1835. godine, no ona je već iduće godine, nakon izvedbe u Osijeku, bila zabranjena, stoga se ona nije mogla naći na repertoaru pečuške priredbe. Valja pripomenuti da uz davorije i budnice javlja se i hrvatska zabavana pjesma.
Časnik i skladatelj Ferdo Rusan
Organizator priredbe je bio ilirski «ishitrilac», časnik Ferdo Rusan, koji je u Pečuhu službovao kao poručnik te je bio zapažen po svom glazbenom radu. No ovdje je živio i drugi ilirac, Karlo barun Prandau (1793.-1865.). U salonu Marije Prandau, barunove majke, okupljali su se tadašnji poznati glazbenici. Idejni tvorac koncerta u Pečuhu bio je Rusan, ali pojavile su se, kako to i obično biva, materijalne poteškoće pa je barunica Prandau ponudila svoju mecenaturu, preuzimajući na sebe sve troškove od putovanja glazbenika iz Osijeka do iznajmljivanja kazališne dvorane. U Osijeku već tada djeluje tamburaški orkestar koji se ističe u interpretaciji domorodnih pjesama. U Pečuhu postižu veliko «ushitjenje» svirajući Poljku, Ilirsko kolo te napjeve Nek se hrusti šaka mala (uglazbio dr. Gaj 1835.), Hajdmo braćo, hajd’ junaci (dr. Gaj 1835.)i jedan izmišljeni valjac. Tom prlikom među tamburašima nalazio se i mladi Pajo Kolarić (1821.-1876.). Kolarić je poznat i po skladbi «varoških» pjesama, za razliku od pučkih pjesama, koje se i danas podjednako pjevaju. Njegove su melodije ispjevane u duhu hrvatskog narodnog melosa, te im je adaptiran tekst, ili pak obratno. Pjesnik Petar Preradović je 1847. godine napisao stihove Miruj, miruj, srce moje koje je uglazbio Pajo Kolarić, a pjesma se još i danas rado pjeva. Nadalje Kuhač o pečuškoj izbvedbi navodi da su Mađari sumnjivo posmatrali događaje te su i samu priredbu okarakterizirali da služi «panslavističkim» nastojanjima i težnjama.
Đuro Franković
Sastavljeno na temelju: Márton Vörös A Szécjenyi tér regénye, Pécs, 1963. 176-177; Franjo Ksaver Kuhač Ilirski glazbenici: Prilozi za poviest hrvatskoga preporoda 1893.; Internet: O doprinosu velikaške porodice Hilleprand von Prandau razvoju hrvatske kulture i prosvjete (posjet: 27. studeni 2012.)
