Hrvatski ban Ivan Mažuranić (1814.–1890.)

Vezuje se i za mađarsku kulturu i političku povijest

Životopis i djelatnost Ivana Mažuranića u znatnoj mjeri dotiče se i mađarske kulture i političke povijesti.

U toku školovanja na Rijeci (poslije osnovne škole u rodnom mjestu Novom Vinodolskom, u Primorju, gdje se nastava obavljala na njemačkom jeziku) ovo bistro dijete naučilo je latinski, talijanski, njemački, čak i mađarski.[1] Njegov profesor mađarskog jezika bio je Ferenc Császár koji je u Rijeci djelovao deset godina i predavao je mađarski jezik u latinskoj gimnaziji.[2] Mažuranić tako dobro je naučio mađarski da će mu biti dodijeljena stipendija za dalje usavršavanje u Mađarskoj.

Császár je bio i prijateljski mentor mladog Mažuranića, te on u njemu vidi svog nasljednika u Rijeci. Ovim riječima piše o Mažuraniću akademiku Ferencu Toldyju: (…) i to je jedan pravcati hrvatsko-talijanski dječak koji se ove godine, učeći u Đuru (Győr) u izgovoru usavršava[3]… No Mažuranić se je odlučio za licej u Szombathelyu.

Ivan Mažuranić naći će se u liceju, kao dvadesetogodišnji mladić. Mađarski jezik mu ipak nije bi stran pošto u riječkoj gimnaziji uči mađarski i svoje prve pjesme piše na mađarskom jeziku. Zasada su mu poznate samo dvije pjesme koje su kako u jezičnom (gramatičnom) tako i u versifikacijskom smislu pravilne. Godine 1832. ispjevao je Búcsúdal (Oproštajna pjesma) i Császár Urhoz Újesztendő alkalmával 1833 (Gospodinu Császáru u Novoj godini 1833). Prva je tiskana u Rijeci a druga je sačuvana u rukopisnoj ostvštini Ivana Mažuranića. Mladi pjesnik svoje je stihove ispjevao pod utjecajem tzv. „školskog klasicizma” (iskolás klasszicizmus).[4]

U dnevniku učenika Liceja u Szombathelyu za 1834./35. školsku godinu, vođenom na latinskom jeziku, pod rednim brojem 33. navodi se ime Maxuranich Joannesa, rimokatolika, rođenog u Novom Vinodolskom, pokrajina (guberneria) Hum, od oca Ivana, građanina (zapravo seljaka). U razredu je bilo ukupno 50 đaka. Dakako, najviše njih su bili mađarskog podrijetla, no bilo je i Hrvata iz Hrvatske i Bosne. Kod ovih potonjih ne navodi se nacionalnost, već mjesto rođenja, primjerice Vareš, ili Travnik. Kod hrvatskih imena ž se uvijek piše kao x, dakle po starome hrvatskom načinu pisanja, a kod mađarskih imena za isti glas rabljeno je slovo zs, što bi istovremeno značilo da su profesori znali i hrvatski. Iduće godine (1835.) u taj razred upisuju se novi učenici, poglavito dolaze iz Bosne, te ih je bilo ukupno 52. Tada se Ivan Mažuranić navodi pod drugim rednim brojem, tj. pod 36. No, prije dolaska mladog Mažuranića u Szombathely u prethodnom razredu bilo je ukupno 72 učenika, a od toga 16 đaka bili su mahom iz Hrvatske, ponajviše iz Zagreba, Varaždina, Samobora, Krapine, Jaske itd., dok su ostali bili Mađari, pa se među njima našao i poneki Židov, kao i poneki student iz Bosne.[5]

Valja istaći da je u tom liceju djelovalo Mađarsko društvo (Magyar Társaság), o čemu rječito govore i vođeni dnevnici sa sastanaka i u njima pribilježeni učenički literarni, povijesni i ini radovi, sve do 1831. godine. Međutim, iz kasnijih godina dnevnici nedostaju; iz drugih izvora doznajemo da je Mažuranić bio predsjednik datog društva.[6]

Ivan Mažuranić se je već u Rijeci ili u Szombathelyu upoznao s pjesništvom Dániela Berzsenyija. U njegovim mađarskim stihovima, prema navodima Istvána Lőkösa, evidentni su neki paralelizmi između Mažuranićevih i Berzsenyijevih motiva. Očevidne su Berzsenyijeve inspiracije u Mažuranićevoj pjesmi Barátomhoz (Prijatelju) te posljednja strofa je npr. inventivna parafraza Berzsenyijeve pjesme A közelítő tél (Primicanje zime).

Mažuranić:

Vissza nem jőnek – ha elmentek egyszer –

Boldog óráknak gyümölcsi…

Vratit se neće – ako jednom zašlo

Obratno voće stretnih časova…

(Prijevod Aleksandar Tišma)

Berzsenyi:

Itt hágy, s vissza se tér majd gyönyörű korom.

Nem hozhatja fel azt több kikelet soha!

Ostavi me tu i vratit se neće moja krasna dob.

Nema proljeća koje bi to vratilo.

(Prijevod Aleksandar Tišma)[7]

Lőkös navodi kako je Mažuranić stvorio originalnu, estetski vrijednu pjesničku sliku na mađarskom jeziku, preuzimajući Berzsenyijeve figure. Također je već i László Hadrovics 1944. u hrvatskim Mažuranićevim pjesmama klasičnog metra i klasičnih oblika ustanovio da se u njima nalaze neke mađarske književne reminiscencije.[8]

Mažuranić imao je afinitet i prema modernim umjetničkim oblicima i ostalim varijantama versifikacije, isnosi mađarski kroatist István Lőkös koji je svoj rad posvetio  proučavanju mađarsko-hrvatskim književnim prožimanjima te momentalno radi na kajkavskohrvatskim književnicima.

Prateći događaje u Zagrebu, Mažuranić se je oduševio za Gaja i rodoljubivi ilirski pokret. Odatle, iz „Subotinog mjesta” – kako je prekrstio Szombathely – šalje u Zagreb Gajevoj Danici svoju prvu pjesmu: Primorac Danici te od 1835. do 1841. postaje suradnikom lista. Zagrijao se za slavenstvo te u takvom raspoloženju piše čitavu zbirčicu stihova (npr. Pređem Slavjanskim, Otkuda ime Slavjan). U tome gradiću zapadne Mađarske naš pjesnik-početnik sastavlja i čuvenu odu Dru Gaju, tu počinje njegovati i prozu. Kada se ljeti 1835. godine vratio u Zagreb, on je već bio pjesnik s imenom.[9]

Ivan Mažuranić aktivizira se i u političkom životu Hrvatske, naime nije ostao ravnodušan prema europskim revolucionarnom zbivanjima 1848. godine. Bio je pobornik slobodarskih ideja tj. jednakosti, slobode i bratstva, stoga želi suživot s Mađarima, zauzima se da unutar Mađarske Kraljevine „bez iznimke” svi narodi i njihovi jezici budu ravnopravni.

Revolucionarne 1848. član je redakcije revolucionarno-demokratskog Slavenskog Juga[10], a iste godine objavljuje svoju brošuru Hervati Mađarom (pisana je 10. travnja), a  izdao je ovu brošuru i na mađarskom jeziku, također tiskanoj u Karlovcu. Iz sadržaja i tona Mažuranićeva proglasa vidi se da mu je tuđ šovinizam. Štoviše, njega su revolucionarni događaji uzradovali:[11]

„Jednakost sloboda općenita” – ori se po Parizu, zamnijeva po Beču, razlijega se po Pešti. Jednakošću i slobodom odziva se Ugarska s pridruženijem kraljevinami, odgovara sva Austrija, odjekuje ukupna Evropa… Madžari, stara družbo, nova braćo naša. Brat pomiren s bratom valja da iskreno razgovori o zlu i dobru skupnom… Jednakost, sloboda i bratstvo za sve pod krunom ugarskom živuće narode i jezike” – usklikuje Mažuranić. – „Zakonom ustanovit valja da u Ugarskoj ne ima gospodujećega ni naroda ni jezika nikakova… Na svom dakle jeziku poslove svoje, i posebne i javne, bez iznimke, nek vodi Hrvat, Slavonac i Srbljin, nek vodi Vlah, nek vodi Nijemac. Madžari braćo! Čuste evo mnijenje naše o jednakosti, slobodi i bratinstvu naroda ugarskijeh.”

Ivan Mažuranić poslije svog ranijeg političkog letka (ili brošure) pisanog 10. travnja 1848. Hervati Mađarom, izdaje njezin pandan na mađarskom jeziku pod nazivom A’ Horvátok a’ Magyaroknak, čiji je također on, ne samo autor, ujedno i prevoditelj, koji je nastojao da ova njegova politička brošura bude prevedena na njemački i na druge jezike.[12] Zanesen revolucionarnim idejama Mažuranić želi ravnopravnost svih naroda Kraljevine Ugarske. Pošto ne raspolažemo s cjelovitim tekstom ove brošure oslonit ćemo se na stav Mire Kolar-Dimitrijević koja iznosi da je Mažuranić[13] svoj koncept političkog i gospodarskog osamostaljivanja Hrvatske prigotovio već 1848. godine. Na vjetrometini sudbonosnih događaja za vrijeme mađarske revolucije 1848/49., kasnije i za vrijeme Bachovog

neoapsolutizma (1849.-1860.) najbolji sinovi hrvatskog naroda i dalje su gorjivo čuvali narodnu svijest, rodoljublje, i imali u vidu zaštitu svojih nacionalnih interesa. Međutim, ni u najtežim, kritičnim godinama nije smanjen interes prema ilirskim domoljubivim idejama. Uskoro će se Hvatska poslije Ugarsko-hrvatske nagodbe (1868.) naći u boljim političkim, društvenim, privrednim i kulturnim uvjetima. Po nagodbi Hrvatska je postala samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja, nastave i pravosuđa. Ostali su poslovi bili zajednički sa Mađarima. Problemi postojali su i poslije Nagodbe, jer Hrvatska nije dobila samostalnost na području financija kao i nadalje ostao je neriješen problem pripadnosti Rijeke, što je riješeno provizorijem, privremenim rješenjem koje je u praksi išlo u korist Mađara.[14]

Kao ban nastoji voditi politiku uravnoteženosti između mađarskog i bečkog dvorskog utjecaja u Hrvatskoj, ali više kao pasivni promatrač nego kao aktivni politički vođa usmjeravajući svoja nastojanja na administrativno i kulturno unaprijeđenje zemlje. Za njegova banovanja provedena je reforma pravosuđa, poltičke uprave i školstva, a 1874. osnovano je Sveučilište u Zagrebu, prvo u Južnih Slavena.[15]

Đuro Franković