To se dogodilo još onda kada je Gospodin Krist hodao po zemlji. Sveti Petar, sveti Josip i Isus u odjeći prosjaka išli su po svijetu.
Jednom, kasno u noć, stigoše u jedno bogato selo. Bilo je već kasno, a na nebu skupljali su se oblaci navještavajući nevrijeme. Grmjelo je i sijevalo. Trebali su si naći neki smještaj. Kucali su na vratima ali su ih domaćini nemilice odbili, rekoše da oni bilokakvim klošarima ne daju smještaj, možda još imaju i ušiju. I kod druge kuće im rekoše da lutalice ne prihvaćaju u svoj dom, možda će ih još i pokrasti. I na tećem, pa i četvrtom mjestu bili su odbijeni. Najzad stigoše na sâm kraj sela…
Na kraju sela, nešto udaljenije, stanovao je jedan siromah sa svojom obitelji, ali je bio toliko siromašan da djeci nije mogao dati čak ni kruha. Odoše oni tamo i bijaše prihvaćeni.
– Naravno, dobri ljudi, možete prespavati kod nas u takvom nevremenu. Jedino možete prileći na ovu tvrdu postelju od dasaka. Sram nas je, ali nemamo čak ni pokrovca, toliko smo ubogi – reče siromah domaćin.
– Ne trebate se stidjeti, striče, bit će tu nama dobro. Drago nam je što možemo kod vas prenoćiti po tom nevremenu.
A siromah čovjek je imao puno djece. Djeca, okupljena oko njega, plakala su.
– Zašto plaču? – upita Isus.
– Gospodine moj, zbog toga jer su gladni. Danas nismo imali ništa za večeru. Nemamo ni zalogaj kruha.
Sram je čak i reći da siromašna žena u velikoj neimaštini je u peći pekla kruh od kravlje balege, da bi nešto djeca mogla pojesti, ne da svisnu od gladi. Ono što su na pašnjaku sakupili to su stavili u peć. Kada je već mislila da se ispekla balega, počela ju vaditi iz peći, ali gle, šta se našlo na krušnoj lopati? Bijeli, mirišljavi i sladokusan kruh, fini kolači, pečenke. Žena nije htjela povjerovati svojim očima! I u neizrecivoj radosti počela se je moliti, zahvalivši se Bogu na učinjenom čudu. Stavivši pecivo i pečenje na stol, pozvaše na večeru i došljake. Kada su se svi najeli, malo su popričali.
– Kuda idete? Što namjeravate?
Žena je bila i bremenita, poslije večere joj je pozlilo. U lampi svjetlo su smanjili i počasu rodi se dijete. Na svu sreću bio je to lak porođaj te rodi se lijepi, jaki dječak. A za to vrijeme tri putnika u mraku tiho porazgovaraše:
– Josipe, kakvu sudbinu da odredimo ovom djetetu? – upita Isus.
– Da bude bogatiji od svih onih škrtica koji žive u ovom selu!
– Petre, dokle da živi ovo dijete?
– Da živi u sreći i blagoslovu do svoje devedesete godine! Inače, dokle sâm Bog hoće. A ova siromašna obitelj da živi u palači, i da žive na gospodski način, kao kralj – odgovori Petar.
– Da bude tako! A ovo bogato i bezdušno selo da zanavijek nestane! A na njegovom mjestu da nastane jedno veliko jezero! Amen! – reče Isus.
Ujutro kada siromašna obitelj ustade samo su se svi čudili jer su ustali u palači.
A na mjestu sela postade velika voda, tako nastade Balaton.
Jedno je vrijeme jedino je crkveni toranj virio iz vode. A danas se više i ne vidi. Govore ljudi, kada je bura iz valova ponekad izviri toranj.
Eperjessy, Ernő Az égi érő almafa. Magyar Néprajzi Társaság Budapest, 2010., 271-272. Prijevod Đuro Franković
