Piše bogoslov Martin Benceš
»Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’«
Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo, jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.« Lk. 15, 19-24
U razgovoru s vjernicima zaključio sam da sve više ljudi imaju problema oko sakramenta pomirenja, zapravo ne znaju ili se boje od ispovjedi. No, ispovjed u samoj sebi je nešto prelijepo. Otac otpušta naše grijehe, baš tako kako je to i u gore napisanom evanđeoskom odlomku. Bog nikad ne radi dramu, Bog radi feštu. Da, imamo razloga za feštom, jer nas Bog po sakramentu pomirenja spašava od smrti, naravno ne od fizičke nego od vječne smrti. Da, tako je to uistinu, Bog nam je poslao svoga Sina, da nas spasi, da budemo otkupljeni od svojih grijeha. Ispovijed kao takva je zapravo jedna vježba povjerenja u Božju ljubav, u Njegovo milosrđe. Da, Bog je sama ljubav i milosrđe. On je liječnik, ali ujedno i lijek za naše grijehe. Bog nas potiče, no i mi moramo napraviti par koraka. Moramo ustati i poći svom Ocu, jer smo ranjeni zbog grijeha i nakon grijeha imamo osjećaj baš kao i mladić da nismo zaslužili Očevu ljubav i milosrđe. Iako smo mi uvrijedili svojim grijehom Boga i odnos Boga i čovjeka, On uvijek potrči u susret, jer nas ljubi. Važno je to prihvatiti i držati na umu. Naravno, čovjeku dolaze pitanja. Što će svećenik misliti, što će on reći. Svećenik, kao pravi pastir mora imati na umu da je Krist bio razapet, da je On umro za sve grješnike, nije bio ni ispovjednik razapet, a ne mora biti razapet ni onaj koji se ispovijeda, svećenik je samo kanal između Boga i čovjeka. Kristov život i muka u poslušnosti Bogu jesu pobjeda nad ljudskom ohološću i neposluhom. Krist je onaj koji nas spašava od smrti, a ne svećenik ili netko drugi.
Dakle, na kraju možemo zaključiti da Bog nas ljubi svojim očinskom ljubavlju, grli nas k sebi. On je onaj koji kaže nama, izgubljenim sinovima: „jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se.“
Evo par savjeta da bismo se mogli pomiriti s Gospodinom.
Bitno je da ispovijed bude temeljita i izlazi iz dubine srca. U tihoj osobnoj molitvi stavljam Boga u središte: Zbog Njega, zbog Njegove ljubavi, pokajem se za svoje grijehe. Korisno je imati križ ispred sebe ili čitati i razmišljati o svetom pismu o Božjoj ljubavi. Treba mi dobra perspektiva koja će mi pomoći da pregledam svoj život. Na kraju, molim za snagu i iskrenost za moju ispovijed. Molim se za mog ispovjednika, da mi Bog kroz njega pokaže ono što mi želi reći. Potrebno je skrušeno ispovjediti svu težinu grijeha (iskreno izreći / odlučno se odreći); sve teške grijehe mislima, riječima, djelima i propustima – po vrsti, broju (koliko) i otežavajućim okolnostima.
Na kraju budimo hrabri i pristupimo svojem nebeskom Ocu i nemojmo se bojati.
Iz Zornice nove Božić 2024.
