Sv. Stjepan u Bunjevačkim i šokačkim novinama
Prinosi Bunjevačkih i šokačkih novina gajenju kulta svetog Stjepana, prvog mađarskog kralja (I. dio)
Stoljećima se je nastojao izgraditi kult sv. Stjepana, prvog mađarskog kralja (vladao je od 1000.–1038.) u našoj staroj i novoj domovini, koji je istovremeno postao uzorom za sve nadolazeće vladare Mađarske Kraljevine. Manje je poznato da su u tome nepristasno imale ulogu i „Bunjevačke i šokačke novine”.
Na ugarskim prostorima sačuvana je tradicija o dobrom kralju, o kojemu postoje brojna svjedočanstva u molitvama Hrvata u Gradišću i Pomurju, jednako tako i na prostorima na kojima su pastorizirali bosanski franjevci, odnosno kuda je stigao molitvenik O. Marijana Jaića (1795.-1858.) Vinac bogoljubnih pisama iz 1830. koji također sadrži napjeve o znamenitom mađarskom kralju sv. Stjepanu.
Bunjevačke i šokačke novine (Kalača, 1870., broj 23.) pod naslovom Sveti Stipan kralj apoštolski sve Mađarske donose napis iz kojega izdvajamo misli glavnog urednika kalačkog kanonika Ivana Antunovića: „Kraljevine se običajno silom teku, mudrostju uredjuju, i razboritostju uzdržaju. Da je Sveti Stipan mudro uredio svoju kraljevinu, to nam dokazuje one osnovne državne: u kojima su puci madjarske sve do najnovie dobi živili.” Značilo bi to da je Stjepan kralj položio temelje države Mađarske u kojoj mađarski narod i danas živi. Ove misli se nadopunjuju i slijedećima da se s tom kraljevinom razborito upravljalo više no 1800 godina. Autor svojim čiteljima predlaže sagledavanje prošlosti koja je „zalog” dosadašnjeg „željnog obstojanja”.
U nastavku teksta isnosi se da mađarski narod u svom jeziku nema neke razlike te da na tim mađarskim prostorima žive i narodnosti, dabome kroz razna vremena i državnog uređenja, koje nije mimoišla ni vjerska i građanska borba, ona unatoč svima nedaćama ipak postoji. Autor nalaže da bi bila zadaća ovom prigodom istražiti u čemu leži tajna prošlosti mađarske države, te ubrzo zaključuje da ona ustvarnosti svoju opstojnost može zahvaliti u osiguranju ravnopravnosti svojim žiteljima, naravno, što se ne po sadašnjim, već po onodobnim zakonskim naredbama valja razmatrati i shvatiti. A to bi bile plemićke povlastice koje su išle sa dodijelom zemljišnih posjeda plemenitašima sa određenim dužnostima, današnjim riječima rečeno bile bi to obaveze povlaštenih pojedinaca. Povlastice i dužnosti su se dakle dodijeljivale za zasluge „ne gledajuć na jezik”, „bez da je… podahnik (podanik) slavianska, nimačka madjarska i rumunska pasma”, što bi u današnjem čitanju značilo, bilo da potječu iz redova slavenskog, njemačkog, mađarskog ili rumunjskog naroda, kojima sude isti sudovi i primijenjuju se isti zakoni. Ne gleda se na jezik, već na sposobnost pojedinaca glede popunjavanja vojnih, građanskih i crkvenih zvanja, što nedvojbeno aludira na uvođenje građanskih prava i zakonodavstva. „Činovnici su svoje poslove na latinskom jeziku obavljali” i razborito se upravljalo i sudilo. Poznato je da u Mađarskoj Kraljevini i Hrvatskoj Banovini učenje i poznavanje latinskog jezika bilo je privilegij plemića i učenih građana te stoljećima zapostavljen je nacionalni jezik kojim se govorilo u obiteljskom krugu i užim jezičnim zajednicama puka.
Nacionalni jezici mađarskog i hrvatskog naroda nisu postali službenim jezikom; mađarski će postati zvanični u prvoj polovici 19. stoljeća a čijem se uvođenju u administraciju opirao kako hrvatski narod, tako i druge narodnosti u Mađarskoj. U međuvremenu u Hrvatskoj Trojednoj Kraljevini hrvatski jezik isto se podigao na rang službenog jezika, naime Sabor je Kukuljevićev prijedlog temeljito razmotrio i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi 23. listopada 1847. Mađarski je već od ranije 1825. postao službenim i želio s nametnuti svima u Mađarskoj Kraljevini čiji integralni dio činila je Hrvatska Banovina sa svojim ustavnim pravima i zasebnim Saborom.
Nakon ove manje digresije da se ponovno vratimo razmatranju datog teksta Bunjevačkih i šokačkih novina koje povodom približavajućeg blagdana sv. Stepana daju osvrt na prošlost mađarske države. Urednik Antunović smatra da je borba 1848/49. godine jedinstvo mađarskih naroda „razmirila” i u njima ostavila „žalosnu uspomenu”. Poznato je kako su građanskom revolucijom podanicima krune svetog Stjepana osiguruna građanska prava i ravnopravnost, ali je po autorovom mišljenju „ovladala i nepravda… koja je to jedinstvo pomutila”. Otvorena su vrata pred učenjem, pred sticanjem znanja, iznosi autor članka, podjednako pred onima koji žive u „palačah, tako i kolibah…”. Da se znanje usvoji svaki se narod trebao „probuditi”, naime „nepobitno je dakle pravo gradjanina u ustavnoj državi: da ga njegovim jezikom upravljaju, sude, i uče; da on svojim jezikom izručuje državno, gradjansko, i obiteljsko pravo, ko bi ovo pravo jednom ustavnom gradjaninu prikratio, to bi usilnik bio.” Ustavna sloboda osigurala je podjednako pravo upotrebe jezika svakom građaninu a i narodnostima.
Ivan Antunović urednik i izdavač Bunjevačkih i šokačkih novina upozorava da se svaka država čuva primijene sile protiv narodnosti (navodi i primjer Vezuva koji momentalno miruje) te smatra da je potrebna nagodba, „koju treba da izkreni ljudi vode, jel ako razboritost nebude od svake strane prinešena, još groznie borbe mogu se izleći, nego one: što su o vieri vodjene”.
Njegovi argumenti su jasni, jezik i stil odraz je datog doba, međutim njegovo razlaganje teško se prati, a odgonetanju autorovih misli valja posvetiti posebnu pozornost. Unatoč svemu tome njegove misli o narodnosnim pravima i uporabi materinjeg jezika ništa ne gubi od svoje aktualnosti ni u današnje vrijeme.
(Nastavit će se.)
Đuro Franković
