Piše: Đuro Franković
Boj pod Sigetom u gradišćanskohrvatskoj poeziji
Za upoznavanje događaja, odvijanja sigetske bitke samo u naznakama poslužit će nam epska pjesma „Boj pod Sigetom” iz zapadne Ugarske, danas Gradišća.
Dobra gospoda, spomenemo se sada
Od Sigeta grada Zrinskoga Mikule
Kako smo zgubili Sigeta varoša
Po kom je opustil naš ugarski orsag. […]
Ovim riječima počinje pjesma „Boj pod Sigetom” u kojoj nepoznati pučki pjevač iznosi mnoge pojedinosti o Sigetskoj bitki iz 1566. godine. Prema pjesmi junačka borba vodila se između osmanlijske osvajačke vojske, na čelu sa sultanom Sulejmanom Velikim i njegovim glasovitim velikim vezirom Mehmedom Sokolovićem, podrijetlom iz Bosne, te hrvatskog bana, grofa Nikole Zrinskog, kapetana utvrde u Sigetu i hrvatskih, mađarskih i austrijskih vojnika. Stihove je u zapadnoj Ugarskoj pribilježio Fran Kurelac. Pjesmu je držao odveć slabom, pa ju nije uvrstio u svoju zbirku Jačke ili narodne pjesme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah Šoprunskoj, Mošonjskoj i Željeznoj na Ugrih tiskanoj u Zagrebu godine 1871. godine. Talentirani pučki kazivač kronološki slijedi događaje koji su prethodili samoj Sigetskoj bitki.
Turci su imali goleme gubitke, a Nikoli Zrinskom nije preostalo ništa drugo nego da herojski pogine u borbi, ili da se preda neprijatelju. Još u prvim danima opsade Sigeta sultan Sulejman nudi mu, u slučaju predaje tvrđave zaposjednuti dio Hrvatske, što on nije prihvatio.[1] Gradišćanski pučki pjevač zna da je Zrinski uvijek ohrabrivao svoje vitezove na borbu.
Veselo sad pojd’mo, moja draga braćo,
O, ne dajmo se mi lako poloviti
Kako prepelice da bi nas lovili,
Nego mi veselo na sablju pojdimo
Jer ovako s’ Boga dalje ne zabimo.
Turski kroničar Ibrahim Pečevi bilježi posljednji čas Zrinskoga:
„Odjenuo je svečanu odoru, u džepove stavio sto zlatnika kako bi onaj koji će mu uzeti život neka to imao za poklon. Privezao je od predaka naslijeđeni mač i s preostalim vojnicima učinio juriš iz tvrđave.”[2]
Hrvatska epska pjesma ispjevana u zapadnoj Ugarskoj dan juriša stavlja na subotu:
Zrinski je Mikula v sobotu rano stal
Ino se obliče s svoje lahke svile
I k sebi pripaše svoju svitlu sablju,
Ino k sebi vzame tatarskoga seda
Onako pojdoše s svojim junaki,
V ruke on popade svoje bojno koplje.
Turski očevidac Selaniki zadnje trenutke bitke ovako opisuje:
„Zrinski je svoju srebrom i zlatom ukrašenu kapu od kadife nataknuo na glavu, okačio na prsa svoj zlatni lanac, a u ruku uzeo zlatom ukrašeni mač i krenuo u juriš. U jurišu ga je pogodilo zrno janjičarske puške, a kada su ga prepoznali, mnogi janjičari nasrnuše na njega i odsjekoše mu glavu i odmah odnesoše velikom veziru. Kasnije po zapovijedi velikog vezira Szokollua (Sokolovića), sukladno tadašnjim običajima, glavu Zrinskog poslali su paši Mustafi Sokollu da ju dostavi caru i njegovim dvorjanima” (u Beču).[3]
Turski očevidac Mustafa Selaniki opisujući saslušanje rizničara navodi kako je Ferenac Črnko izjavio:
„Zrinski je imao 100.000 tisuća mađarskih forinti i 1.000 zlatnih čaša i druge dragocjenosti, ali je to sve podijelio među svojim vojnicima, samo je u jednoj škrinji ostavio stvari u vrijednosti pet tisuća zlatnika.”[4]
No vitezovi Sigeta nisu pokleknuli, što dolazi do izražaja i u gradišćanskohrvatskoj pjesmi:
Taj Zrinski Mikula i tretić van pojde
S dobrimi vitezi, dobrimi junaki,
Kleti janičari na nje navališe
Sigetske junake vse je postriljaše.
Pored citirane epske pjesme iz Gradišća srazmjerno je velik broj pjesama o sigetskoj bitki. Zbirka Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa Baltazara Bogišića sadrži bugarštice, „Ban Mikloš Zrinjski u Sigetu gradu” te „Odlomak popijevke o istom predmetu” u kojima „Nikola Zrinski, silni vitez, osveti Radivoja, slugu svoga”.
I car mi ovako Zrinjskom banu poručuje:
Izidi mi ti, moj bane, iz Sigeta b’jela grada
Ti, moj Ugrinine!
Sobom zdravo (ti) izvedi rudokose vitezove,
Jer ti se vjerom mojom, car čestiti, obećajem,
Ta moj Ugrinine!
Da mi ću te ja čestita na Krajini učiniti,
Kako no sam učinio mlada bana Hrdeljića
Hrdeljskoga bana.”
Turski car Ugrininu banu Miklošu Zrinjskom nudi hrvatske krajeve te ga u slučaju predaje sigetske tvrđave želi nagraditi poput „bana Hrdeljića”. Međutim, Nikola Zrinski ne prihvaća sultanovu ponudu. „Hrdeljić ban” je ustvari Ivan Zapolja, ugarski kralj koji poslije mohačke bitke (1526.) postaje turskim vazalom.
Prekomurska pjesmarica I. s kraja 16. ili s početka 17. stoljeća također donosi stihove kojima je naknadno ispostavljen naslov „Pjesma o Sigetu” jer uvodnim djelom nije sačuvana. Opsežna „Pjesma o Sigetu” podijeljena je u strofe od po četiri stiha, najčešće dvanaesterce i trinaesterce[5] te nas vodi u ugarske krajeve i sam Siget grad, kuda s kapetanom Zrinskim dolaze hrvatska, mađarska i slovenska gospoda i vitezovi, kao i hajduci (slobodni vojnici). „Car Soliman” bezuspješno nudi Zrinskom ugarsku kraljevinu u nadi da će mu ban predati sigetsku tvrđavu. Prema autoru neposredan uzrok turskog pohoda je pogibija carskog nećaka od ruke kapetana Zrinskoga. U pjesmi se iznosi kako je zatražena vojna pomoć od kralja Ferdinanda, koja tijekom teške borbe ne stiže. Gubitci su s obje strane veliki. Pjesma detaljizira opsadu Sigeta. Zrinski kada vidi da pomoć ne stiže jedinu nadu polaže u Spasitelja Isusa Krista. U borbi s Osmanlijama skupa sa svojim vitezovima hrabro pogine. Zrinski, prema stihovima, za sobom ostavlja dobar glas neustrašivog borca. Ovdje će ispustiti svoju dušu i Sulejman, turski car.
Gradišćanska pjesma „Boj pod Sigetom” sadrži istovjetne motive kao i „Pjesma o Sigetu”. Njihov predložak mogla bi biti Črnkova kronika, ili pak Budinin prijevod, a ne isključujemo mogućnost utjecaja njemačkih prijevoda.
Epske pjesme „Smrt Zrinović Nikole” i „Boj na Sigetu” tematski su izravno vezane za pohod turske vojske na Siget, obranu Sigeta, zbivanja u Sigetu prije boja te posljedice i odjek sigetskog sraza u narodu. Taj krug pjesama sam po sebi čini tematski čvrstu cjelinu, ravnu epopeji.[6] U prvoj se povijesno neistinito govori kako Zrinski kukavički bježi iz grada u Jajce, gdje bude od strane Turaka pogubljen, dokle u drugoj sigetski ban – ime mu se i ne navodi – bježi u Maltez grad.
„Kad su Turci pod Sigetom bili” satirično-podrugljiva je lirska pjesma iz okolice Mostara, koja se sadržajno ne odnosi na sigetsku bitku, ali zorno upućuje na to koliko je u narodu bio dalek i dubok odjek sigetskoga boja. Lirski primjeri, a takva je i pjesma „Smrt cara Sulejmana pod Sigetom” opsadi Sigeta, fiksiraju zapravo pojedinosti sigetske epopeje. Sulejmanu, kaže pjesma, nije žao umrijeti ni zbog najdražih ni najbližih, već što Siget ostade u rukama „kaurina”.[7]
Pjesme o opsadi Sigeta na slovačkom jeziku također su kršćanske provenijencije.
Prije no što nešto više kažemo o ciklusu balada o ljubavima i bijegu iz zatočeništva Nikole Zrinskog, navodimo da je u europskom pjesništvu obrada date teme veoma stara i učestala, naime, o njoj pjevaju i pučki pjevači i razni autori. Poznata je obrada na latinskom jeziku u jednom znalački obrađenom djelu redovnika Ekkeharda iz Saint Gallena, oko 930. godine. U stvari radi se o epu „Waltharius manu fortis” (Waltharius silni) s istom tematikom. No tematski slična je i bizantska novogrčka epska pjesma iz takozvanog ciklusa akritskih balada iz 10. stoljeća, te germanske predaje, englesko-škotske balade iz 16. stoljeća, poljske epske pjesme, francuske predaje o junacima, a tim motivom se služe i pjevači hrvatskih epskih pjesama, jednako tako mađarski i slovački pučki autori.[8]
[1] Ibidem, 795.
[2] Ibidem, 797.
[3] Ibidem.
[4] Ibidem, 798.
[5] Kekez, J., 1986., 179.
[6] Kekez, J., 1986., 166.
[7] Gökbilgin, T., 170-171.
[8] Ortutay Gy., 1956., 12-13.
