Prvonagrađena Ana Škrlin
„Poklade su, poklade, milo janje moje
Barem da su u godini troje.
Čista srido, alaj si nam blizu
Od ponoći poklade će proći.“
Ženske fašange u Kozaru
Kozar, to baranjsko selo u doli i na bregu, kako i stara pjesma govori, nalazi se istočno, svega par kilometara od Pečuha u Mađarskoj. Tu žive već stoljećima Hrvati-Šokci, doduše sve ih je manje, ali još se uvijek drže na okupu. Tu se rodila i moja prabaka, Anica Horvat, rođena Andrić.
Od Sveta tri kralja do Pepelnice vrijeme je poklada, fašanga kako se u Kozaru kaže. Kozarkinje su se na srednje fašange, to jest na pokladni ponedjeljak, otišle u vinograde u Ritiću. Toga dana su se zabavljale bez muškaraca. O tom posebnom običaju pričali su stari ljudi s puno sjete i radosti.
– Kakve su bile te ženske fašange?
– Onda sam još mlada bila, ali nješt pamtim. Tamo su mogle ići samo žene, veselile su se, šalile i smijale. Onda je bilo slobodno ženama ić, „nek kudilja raste“. Igrale smo, barje smo nosile. Ljudi su uraneli, i ošli i pripravili drva, i vina nek imaju žene šta piti i jesti. Onda su ošli doma, poštivali su da je to ženski dan i nisu nam se približili. Mi smo se naužinale, igrale i pjevale. Na kraju u jedan podrum smo se skupile. I onda tamo je bilo svašta.
– Šta svašta?
– Jedanput, toliko smo igrale kod moje kume da se noga od postelje srušila. Taka je bila mekana ona zemlja, jer onda još nisu bile ploče u vinogradu u sobama. I onda to pamtim jer mi kuma kazala : „Znaš kumo, šta si radila s gajdašom?“ Nješt mi je došlo, da je znam, kad sam mu dvadeset forinta (onda je to bilo mlogo novaca) na čelo lupila. „Ajde, igrat dalje!“ Radovo se i on, a mi smo dalje igrale do zore.
– Muškarcima nije bilo slobodno dolaziti?
– Ne, ako smo uvatile muškarce, makar smo ih i natukle. A nismo ih samo tukle, nego i svukle. Opasne smo bile.
– Zar gajdaš nije bio muškarac?
– Bandu nismo đerale. Jedanput su nam poslali iz Jugoslavije, onda je još bila Jugoslavija, bandu za nas. Mi unutri divanimo, večeramo, a jedanput ide banda, svira. „O, Bože, pa otkaleg je ta banda?“ Mislili smo da su vršendski Cigani, a to iz druge države.
– Bilo je veselo?
– Bilo je vrlo veselo.
– Što ste radile kada ste se vraćale iz Ritića?
– To još vrlo pamtim, kad bi barjakom išle van, već doma iz Ritića, u blatu do koljena. Onda je najviše blato u to doba. Pamtim, jedna žena muško ruvo je obukla i barjak nosila. Onda bi došle do bircuza i tamo bi igrale.
– Što ste jeli?
– Kobasice, slanine i fanjke.
– Što su fanjke?
– Fanjke su krafne.
– Što ste pjevali?
– Evo, jedna pjesma: „Oj, curice Marice, di si sinoć bila,
tam sam bila, Marice, di sam pila vina.
Kiša pada, Marice, u livadi curi,
mila diko, Marice, k meni se požuri.
Sad se vidi, Marice, koja koga voli,
preko kola, Marice, s očima govori.”
– I danas ima tog običaja?
– Ima, ali jedno vrijeme nije bilo.
– Zašto ste prestali?
– Svi smo se zaposlili u zadruzi ili fabrici soka, onda u tri smene smo išli radit. Onda ima kad bi naše Mađarice pomagale, one bi došle umjesto nas radit, a mi bi otišle fašangovat. A danas lijepo je vidjeti kad ljudi u hrvatskoj narodnoj nošnji idu po selu, pjevaju i igraju.
Tako sam i ja ušla u jedinstveni svijet pjesme, zabave i smijeha. A zašto je važno čuvati od zaborava običaje i tradiciju? Jer jednoga dana nećemo znati ni tko smo, ni odakle dolazimo. A ja ne bih htjela, da se to dogodi.
Ana Škrlin, 13 godina
Hrvatska nastava u Varšavi, Poljska
Kraljević na Brijunima
Prije par godina živio je jedan kraljević u jednoj velikoj palači. Ime mu je bilo Frederik. Mama mu se zvala Mari, a tata Henrik. Bio je veoma pametan i domišljat mladić. Jednog lijepog sunčanog dana dosjetio se Brijuna (razmišljao si je da li da ih posjeti ili ne). Odlučio je da će ih posjetiti. Sljedeći dan je išao pitati roditelje za dopust da ide na Brijune i roditelji su mu dopustili.
Taj dan se veselo spakirao za put i sljedeće jutro je pošao za Brijune kočijom. Stigao je oko podneva. Kada je stigao, uzbudio se ljepotom tog prekrasnog Nacionalnog parka.
Toga dana je počeo razgledavati park. Prvo je posudio jedan papamobil i počeo se voziti po otoku. Kada je došao pred vrata za razgledavanje dinosaurovih stopa sišao je sa papamobila i ušao u taj prostor. Stope su bile u kamenu, neke su bile velike, a neke male. Bilo ih je jako puno.
Poslije je obišao stope dinosaura pošao je u razgledavanje safarija. Bilo je jako puno životinja, a neke čak nisu bile ograđene. Bilo je gazela, zebra, srna, konja i još jako puno drugih životinja. Kada je došao do slonova, pozdravili su ga surlom i on se počeo smijati.
Nakon par minuta se pošao malo odmoriti. Pojeo je ručak i popio jedno piće. Oko tri sata je nastavio s razgledavanjem otoka i vožnjom papamobila. U jednom trenu je stao pred crkvicom i otišao je malo vidjeti iznutra. Crkvica je bila prelijepa, sadržavala je puno slika i fresaka na zidovima.
Nakon izlaska iz crkve ušao je u papamobil i razgledao je malo obalu. More je bilo blistavo i bučno. Nakon obilaženja obale otišao je posjetiti stare tvrđave. Kada je stigao do starih tvrđava vidio je mnoštvo galeba. Odjednom su galebi počeli loviti kraljevića i on se prepao i pojurio do papamobila.
Njegova zadnja destinacija je bila papiga. Ta papiga se zvala Riki i bila je posebna. Ponavljala je sve što je Frederik rekao. Kraljević se nasmijao zato što prvi put u životu vidi papigu koja ponavlja za njime. Morao se oprostiti od papige zato što je morao ići. Kada je došao do izlaza vratio je svoj papamobil i otišao.
Bio je začuđen ljepotom tog parka. Kada je došao mami i tati ispričao im je sve što mu se dogodilo i što je obišao. Roditelji su rekli da drugi put idu s njim na Brijune i bili su zadovoljni što se Frederik vratio.
Marko Vuina, 11 godina
Hrvatska nastava u Varšavi, Poljska
San
Sanjam žarko sunce
na nebu plavom
oblake putujuće
s visokom glavom.
Sanjam modro more
pliva beskrajno
mirni valovi rone
u dubinu tajno.
Sanjam barku malu
ljulja se nježno
kao krhku damu
voda čuva lijepo.
Sanjam galeba još
glasno on kriči
znam da nije on loš
samo ribu vidi.
Sanjam plamen zlatni
u krušnoj peći
miris s krilima krasnim
leti prema meni.
Sanjam, samo sanjam
i brojim dane
kad ću ponovo stavljat’
ruku na Tvoje rame!
Maja Škrlin, 10 godina
Hrvatska nastava u Varšavi, Poljska
