Jubilarna konferencija u Knjižnici Klimo u Pečuhu
U Knjižnici Klimo u Pečuhu 16. i 17. listopad održana je jubilarna znanstvena konferencija u organiziranju Sveučilišne knjižnice Pečuškog sveučilišta i Centra znanosti te Pečuške crkvene dijeceze na kojoj su 27 izlagača iznosili na vidjelo rezultate svojih najnovijih znanstvenih otkrića vezanih za ovu knjižnicu i njezin knjižni fond.
Sudionici dvodnevnog skupa u pečuškom lapidariju
Knjižnicu je 1774. godine utemeljio pečuški biskup György Klimo (1710.-1777.) (bio je hrvatskog podrijetla iz Gornje Ugarske po imenu Juraj Klimović), a koja je kao takva bila prva javna knjižnica u Ugarskoj, te raspolaže s bogatim i različitim znanstvenim fondom. Na samom početku dugi niz godina odigrala je promuzejalnu aktivnost, naime u okviru njezinog djelovanja postoji i zbirka arhivskih vrijednih dokumenata, numizmatička kolekcija (dragocjene kovanice iz Osijeka), lapidarij (čak i rimski mozaici poda iz Daruvara).
U uvodnom izlaganju čulo se je usotalom da je bio potrebit revolucionarni val radi utemeljenja građanske javnosti te se na taj način razlučila svjetovna i crkvena vlast. No to ne znači da nisu postojali već raniji pokušaji, tj. u različitim prethodnim periodima postojala su razna rasuđivanja kako bi sačuvana tradicija u knjižnicama skupno mogla biti korištena. Počam od 14. stoljeća u Ugarskoj postoje inicijative raznih mecena koji nude fond svojih knjižnica za širi krug čitatelja, stoga možemo govoriti o kontinuiranoj recepciji srednjeg i ranog novog stoljeća. O utemeljenoj knjižnici svojedobni mađarski autori, među njima i Stjepan Adžić (1730. ? – 1790.) izrazili su svoju radost svezi postojanja javne biskupske knjižnice.
S obzirom da su južnougarski krajevi bili u bliskom dodiru sa slavonskim prostorima, poglavito u crkvenom, kulturnom i školskom pogledu, stoga je ova knjižnica svojim knjižnim, rukopisnim fondovima nedvoljiva i od samih hrvatskih autora. Uostalom, čula su se na jubilarnoj konferenciji izlaganja o hrvatskom neolatinskom pjesniku, piscu Abekavice… za školarce diljem Slavonije, pečuškom kanoniku, Stjepanu Adžiću, neki su njegovi stihovi tiskani, no veći dio nalazi se u rukopisnjoj zbirci ove knjižnice, kao i njegova brojna pisma, diplome, dokupementi, a koji su pohranjeni u mjesnom biskupskom i kaptolskom arhivu u Pečuhu. No na skupu čule su se pohvalne riječi i o drugim pečuškim kanonicima tako o Jurju Nunkoviću, Franji Semeniću, a ovdje je djelovao i Franjo Krtica, kasniji đakovački biskup, odnosno teolog Matija Živić, dabome i veliki prepošt Nikola Givović, kanonik čuvar (kustos) Matija Domšić, Jakob Bogdanović, Emerik Kristović i drugi koji su svojim talentom i umijećem dobrinjeli kulturnom uzdizanju grada Pečuha i opismenjivanju ljudi na južnougraskim prostorima.
Nadbiskup Adam Patačić
Rado navodimo da su se osim Jurja Klimoa, i drugi Hrvati istakli u utemeljenju knjižnica, uostalom i nadbiskup Kalačke nadbiskupije, barun Adam Patačić (1717.-1784.), koji je dao izgraditi posebno zdanje na domak biskupske palače, u blizini katedrale, a taj je knjižnica za njegove smrti imala na raspolagnju 19.000 tomova knjiga. Patačića u nadbiskupskoj stolici nasljeđuje Ladislav Kolonić (1787.-1817.) koji je također bio poznati bibliofil, te se knjižni fond vremenom povećao na 42.000 tomova (među njima nalazi se 64 srednjovjekovnih kodeksa, 510 inkunabula i 3815 antikva iz 16. stoljeća), dakako, naći će se i pravih rariteta na hrvatskom jeziku. O zaslužnom Patačiću navodimo da je u rukopisu ostavio trojezični rječnik: Dictionarium latino-illyricum et germanicum.
Zsófia Pap na jubilarnom skupu
Među brojinim izlagačima jubilarne konferencije je bila Zsófia T. Papp, ona je birala temu Rukopisni stihovi Stjepana Ađića (mađ. Agyich István) koju temu sustavno istražuje te unazad više godina objavljuje studije na mađarskom i hrvatskom jeziku, tako je od prije dvije godine imala izlaganje na skupovima u Vinkovcima i Drenovcima.
Među brojinim temama našlo se je i izlaganje autora ovih redaka pod naslovom Trojezični molitvenici Stipana Grdenića. Naslovni veliki prepošt Stipan Grdenić (mađ. Gerdenich István, (1786.-1848.) svojim je spisateljskim i prevodilačkim radom obogatio ponajprije hrvatsku nabožnu književnost među Hrvatima u Pečuškoj biskupiji i šire, također i mađarsku i njemačku, usadivši u svoje vjernike bogoljublje i čovjekoljublje. Ustrojio je snažan Marijin kult tipičan baroku i na taj način promicao moralnu obrazovanost kršćana.
Radio je na podizanju kulturne i duhovne razine narodnog života. Pisao je na hrvatskom jeziku „na duhovnu korist ilirskog naroda” molitvenik, propovijedi, a na tri jezika položio temelje ustrojavanju Marijonog kulta. Knjige je objavio u 9 tisuća primjeraka. Hrvatski vjernici u Mađarskoj i danas posežu za njegovim štivima pisanim na materinskom jeziku.
Đuro Franković
