Badnjača je simbol kuće
Vrijeme došašća je razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini koje obuhvaća četiri nedjelje prije Božića, a označava pripremu za Isusovo rođenje uz molitvu, pjesmu, osjećaj radosti i iščekivanja. U prvome dijelu adventa, katolički vjernici se pripremaju na dolazak Isusa Krista koji će značiti sudnji dan, dok se u drugom dijelu došašća podrobnije se pripravljaju za Kristovo rođenje, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom. Kršćani u došašću bdiju, naime budnost označava otvorenost srca prema Bogu, a vjernici u tom razdoblju odlaze svakog jutra na rane jutarnje mise koje se služe samo uz goruće svijeće u 5 ili 6 sati ujutro. Tako su nekad i šokački stanovnici sela Katolja odlazili na zornice kako bi u iščekivanju prepoznali Boga koji dolazi. Za vrijeme adventa počistili su cijelu kuću, dvorište i štalu kako bi svi svečano dočekali Božić. Na dan Svete Lucije, 13. prosinca sijali su božićnu pšenicu koja je rasla sve do Božića. Zelena pšenica simbolizirala je plodnost i novi život, a nakon božićnih blagdana domaćice su dale kokošima kako bi one snele puno jaja. Mlade djevojke na Svetu Luciju su napisale na papiriće imena jedanaest momaka, a jedan papirić su ostavile praznim. Svaki dan su jednu cedulju bacile u vatru, a vjerovale su da će posljednje ime koje ostane biti ime momka za kojeg će se udati. U starije doba, u velikom siromaštvu nije bilo postavljeno božićno drvce s raznolikim ukrasima niti je bilo adventskog vijenca, već je jedna zimzelena grančica bila okićena. U hrvatskim obiteljima ukućani su ispleli od kokica ukras za granje, ispekli su medenjake u obliku srca, ruže ili krunice te u šarene papiriće umotali orahe i šećer kocke čime su ukrasili božićnu grančicu. Prisjetivši se starijih vremena, baka Mariška Divjak iz Katolja ispričala je kako su Hrvati na Badnji dan ispekli božićni kruh takozvanu badnjaču koja se radila od dizanog tijesta sličnoga kao za kruh. Badnjača je simbolizirala kuću i bila je podijeljena na četiri dijela, odnosno na četiri strane svijeta. Na badnjači su bili od tijesta formirani: Isus, ružice, krunica i domaće životinje (krave, koze, ovce, kokoši), a na sredini kruha je bila stavljena jabuka koju su tijekom badnje večere podijelili na toliko komadića koliko članova je bilo u obitelji. Ovaj kruh su na stolu čuvali do Nove godine, do blagdana Sveta tri kralja kada su ružice s kruha bacili u bunar kako bi voda ostala bistra tijekom cijele godine. Kada je stigla Badnja noć domaćica je postavila stol: prvo je stavila malo novaca, zatim tri stolnjaka (simbolizirajući Isusa, Josipa i Mariju), jednu goruću svijeću, jabuku s novcem, molitvenik, križ, korpicu s raznovrsnim žitaricama (ječam, kukuruz, pšenica, suncokret), na svaki ćošak stola položila je jedan orah, buđelar s novcem, suho voće (šljivu, višnju, grožđe), tijesto s makom i orahom,odnosno makovaču i orahovaču, bijeli luk, rakiju, lucindansko žito i božićni kruh. Nakon što je božićni stol bio postavljen, u kuću je stigao muški član obitelji, apo, koji je donio slamu i alate, oruđe za domaće životinje (lemeš, jaram, konjski ham, bič, lance) govoreći: „Faljen Isus i Marija!”. Sve te alate i slamu stavio je pod stol, a obitelj je stala oko stola i prije večere pomolili su „Oče naš” te krenuli su jesti. Prvo su popili rakiju kako bi ostali zdravi i jaki te pomolivši se za dobar urod prvo su jeli jabuku, bijeli luk i orah. Jabuku su jeli da bi se uvijek doma vratili, bijeli luk su jeli kako bi otjerali bosorke, a po izgledu očišćenog oraha procijenili su hoće li biti zdravi iduće godine. Zatim su jeli posna jela, kuhana bez masti i mesa, najčešće suhi grah, jer se vjerovalo da će tijekom posta na nebu ugledati zvijezdu Danicu i malog Isusa. Domaćica tijekom večere nije smjela ustati od stola, jer se vjerovalo da će u ovom slučaju i naredne godine imati dobre nesilice jaja. Nakon večere ona je poigrala s djecom, naime posipala je orahe u slamu te krenula je prizivati svaku stoku po imenu (pi-pi-pi, ću-ću-ću, li-li-li, buri-buri, konjo, kravo, tele, svinjo, kozo, ovce), a djeca su brzo skupila orahe, čak i natjecala koji će od njih najviše komada pokupiti. Sve se to radilo kako bi u kući domaće životinje bili i nadalje zdravi. Postavljen stol s ostacima hrane ostavili su i krenuli na polnoćku. Muškarci su u svoje džepove ugurali češnjaka da ih slučajno vještice ne pronađu. Na božićno jutro djeca su obilazila kuće i čestitala blagdane. Nakon što su članovi čestitara ušli u kuću i malo raščeprkali žar u šporetu, počeli su govoriti: „Koliko žari, toliko jaji! Koliko iskrića, toliko pilića! Koliko pepela, toliko metera!”, zatim ih je domaćica darivala kolačima i novcem. U Katolju nekoliko dana nakon Božića djeca koja su sebe nazivala šibarovima također su obilazila kuće sa šibama pjevajući: „Mladoga kralja mi se veselimo, ovo malo ljeto da vam bude sretno, zakrpajte zvonce!”. U svakoj su kući nekoliko puta sa šibom udarili ukućane te govorili: „Živo zdravo, živo zdravo!”. Na dan Svetog Ivana u crkvu su muškarci nosili posvetiti novo vino koje su nakon toga vratili u bačvu u podrume. Danas ljudi odlaze na božićne sajmove i božićne koncerte, rade adventski vijenac, kite šareno božićno drvce i pripremaju raznoliku hranu za božićne dane, ali ipak je najbitnija važnost blagdana ostala ista: ispuniti dom toplinom običaja, dočarati mir, ljubav i radost u kućama.
Lilla Trubić
