Piše: vlč. Marko Bubalo
Sjećanja su mi još svježa kako je nekada bilo kad sam bio dijete. Znao sam sve kuće i ljude u selu. Pokušavam to usporediti, dok još pamtim, s ovim današnjim. Kad sam bio dijete pratar je dolazio blagosloviti naše domove. Naše obitelji su bile brojne. Moja baka Luca je imala osamnaestoro djece. Većinom su to bile sirotinjske obitelji. Razlike su bile male. Netko je na tavanu imao više kobasica ili koju glavicu kisela kupusa više. Možda masti ili drva za ogrjev više. Deblje ili mršavije volove ili svinje. Više koju kokoš ili gusku. Ostalo je bilo podjednako što se tiče standarda. Posuđa je bilo malo; velika tevsija, ( tepsija ) žlica nije bilo za sve, jelo se na smjenu iz iste zdjele, a nije bilo problema s bakterijama, jedan nož, po koji pijat za goste i velika šerpa. Amper i kova za vodu. Ulazna vrata skromna, drvena s erezom za zaključavanje samo da marva ne uđe u kuću. Susjed je mogao ući kad hoće. Nije se zaključavalo jer nema se što ukrasti. U sobi je bio štednjak – fijaker, jedna olba, boca, fučija za rakiju, vina nije bilo. Još je bio; čekrk, stan za tkanje, papuče drvene, gumene čizme iz Borova. Na tavanu je visjela kobasica, slanina, krvenica. Dim je sukljao kroz tavan na kojem se sušilo meso i kukuruz. Da bi ga očuvali od miševa bilo je mačaka ne pretek. One bi zimi sjedile na banjku ili ispod štednjaka i prele, umivale se, grijale se , a mi smo pogađali kad se umiva s koje će strane doći gosti. Maca je bila omiljena životinja ali ne i ljubimac. Ćuko je lajao u dvorištu da javi kad netko dolazi i da kokoši zaštiti od lisice. Sva je odjeća izrađena u kućnoj radinosti, puno čeljadi u kući, svi sjede u jednoj sobi, gdje se loži, kuha, a većina tu i spava, glavne su vijesti bile što je pratar pročitao u crkvi, tko se ženi, tko je umro, kad će biti Blagoslov? Sve se pamtilo. Ništa se nije pisalo jer olovku su imala samo djeca za školu, a mnogi su bili i nepismeni pa je za njih pisati bio uzaludan posao.
Pratar je išao po selima na blagoslov obitelji s prakaraturom, odbornikom, koji je nosio bisage i u njih stavljao; kobasice, slaninu, grah, luk, krumpir i sve u naravi što bi ljudi dali. Ono što je na mene ostavilo najsnažniji dojam je kad su svi kleknuli i čekali da im pratar ( ujak ) dadne križ da poljube. Kleknuli su na onu zemlju, pokraj roditelja, gdje svaki dan hodaju. Zemlju u koju će se vratiti. Zemlju djedova , matere i oca svoga. Tu su primili blagoslov za cijelu obitelj. To je bio blagoslov za pamćenje i duhovnu snagu da bi se takav težak život mogao izdržati, a poglavito u ono teško olovno komunističko bezbožno vrijeme. Petrolejka je bila na zidu. U sobi klupa, stolica je bilo malo ili veoma rijetko. U krevetu slamarica. Zahod je bio kukuruzu ili negdje u zavlačku. Sve je bilo ekološki. Nije bilo asfalta ni betona nego prteni putovi. Jedva je bilo konja. Volovima se oralo i drva vozilo iz šume. Obitelj je molila u općinu i po dva sta dnevno, jer im nije nitko smetao. Nije bilo TV-a ni žica u ušima. Snijeg je zimi zavijao, pravile se prtine da bi se moglo doći do susjeda ili kako bi djeca mogla ići u školu. Škola daleko, crkva i dućan daleko, voda daleko, sve daleko, a ljudi blizu. Uz petrolejku su ljudi u večernjim satima pričali. Išlo se na sijela, prela, čijala, komušanje kukuruza, u drugo ili treće selo. Šargija je noću uz snažne momačke glasove ulazila kroz slabašna prozorska okna. Struje nije bilo, mrak, mrkli mrak, oko nas i oko kuća ali svjetlo u duši, smirenost. Brzine nije bilo. Osjetio se miris kruha iz peći, a poglavito zimi, cijela je kuća mirisala po kiselom kupusu i rebrima. Pa što se to dogodilo s našim bivšim standardom?Toga više nema, sve nestalo, kao da ga je netko pomeo. Samo je ostao u priči, slikama i u muzejima koje poneki entuzijasti skupljaju. Pišu o tome knjige, brošure. Pokazuju djeci i mladima kako je to nekada bilo. Tada se odjeća krpala da bude cijela i čista, a danas se hlače nove prave s rupama, sve nešto otromboljeno, u trokut, dugi rukavi, a dekoltei nečedno otvoreni. Rijetko možeš vidjeti baku na kolodvoru ili u šetnji s krunicom ili ne daj Bože djevojku. Nove su sprave u rukama; mobitel, kablovi za uši, torbice na leđima ili sa strane.
A danas kad ulaziš u naše kuće?! Pristup betoniran ili opločen. Kapije od metala ili drveta, nacifrane. Nekoliko skupocjenih ukrasnih grmova. Mnogi nedjeljom u mobi napravljeni kao i kuće. Protuprovalna vrata. Iznad njih kamere i alarm koji svjetluca žuto bijelom bojom. Kad pozvoniš pojavi se obično žena odjevena moderno. Hlače s rupama, trenutno je to moda. Od stotinu kuća koje blagoslovim, barem na dvadesetak vas dočeka gospođa s paščetom u naručju umjesto djeteta, dok bundo stoji pokraj nje i čudi se kakvi su to ljudi. Jedna mi je dama rekla dok sam ulazio; Pazite, nemojte kaditi jer moj Fifi ne podnosi dim. Moraš se izuti kad ulaziš, ali u selima hvala Bogu ne. Što misliš koliko se puta svećenik mora izuti u vrijeme blagoslova obitelji? Parket od bukve ili hrasta, skupocjeni tepisi, divni stolovi i stolice, trosjedi, komode, hladnjaci, klima uređaji, termo ili plinske peći, peći na ugalj ali moderne. Kamini, TV- linije, a na stolu i po nekoliko mobitela, ovisno koliko je čeljadi. Svatko ima po jedan, a neki i više. Rasvjeta i obojeni zidovi vas zaslijepe. Ormari od oraha ili mahagonija. Gledam po zidu, nigdje križa. Pitam, a gdje vam je križ? Nismo još našli koji nam se uklapa u namještaj. Laptop na stolu upaljen, gledaju gdje će na skijanje. Tablet bilježi slike s putovanja. Računalo u drugoj sobi gdje curica igra igrice i ne haje za blagoslov. Dječak u uglu drži neke žice u ušima, sluša neku ludu glazbu. Bože sačuvaj. Tako je i kad šeću ulicom s tim kablovima u ušima, izgledaju kao da su na intenzivnoj u bolnici. Na stolu je nekoliko daljinskih uređaja; za kapiju, za TV, za garažu, za auto. U sobi je barem jedno pašče, a negdje i više od onih najmanjih do onih ogromnih. Sad su moderna bijela paščad svake vrsti koji sjede na trosjedu, trče po kući skaču na sve koji dođu, a mačak prede na fotelji. Kad svećenik uđe u kuću dočekaju ga; gospođa, snaja ili mlada djevojka, namirisane, otmjeno odjevene, neke su i rastavljene, drži pašče u rukama i onda joj pružite križ, a pašče gleda što je to? Jedva da je netko kleknuo ili kad vi kažete mir s tobom, oni odgovore – hvala. U tim kućama nema puno čeljadi. Dvoje, troje, pa i jedno. Hladne su te kuće. Nema u njima one komotnosti, opuštenosti. Sve nešto ukočeno i namješteno.
Svako dijete ima svoju sobu moju uređuju po svojim željama. Zidovi soba su polijepljeni s nekim čudnim slikama tetoviranih ljudi, pirsingom unakaženih lica ljepotica. Posteri s motorima i golotinjom. Bože sačuvaj. Ličilac mi je pričao kako je u jednom gradu bojao stanove. Toga ljeta u tri stana su mu roditelji rekli da dječju sobu obojimo u crno, a na vratima je pisalo: Odraslima ulaz zabranjen. Puno sam puta vidio djecu tinejdžere koji se odijevaju crno. Susreo sam jednu djevojku, drhtala je. Nečega se bojiš, pitao sam? Da, a čega? Ne znam? Predložio sam joj da skine tu crninu sa sebe. Kad smo se drugi puta susreli bilo je sve u redu.
E to nije samo promjena standarda života i stanovanja, nego je i promjena duhovnosti, promjena odnosa prema Bogu i čovjeku. Bog nije više na prvom mjestu. Jedva da se nekada moli u zajednici, možda poneki kod objeda nedjeljom, što je rijetkost. Ova moderna sredstva im očito puno vremena uzmu dok to sve naglancaju, pospreme, operu, namjeste. Za molitvu im ostane malo vremena. Sličan standard su preuzeli mnogi svećenici, a poglavito mlađi. Nema tu više žrtve, posta, skromna života. Znam neke da također imaju psića ljubimca u kući kojega svaki dan izvode za šetnju. Oni su iz takvih obitelji izišli i samo su nastavili onako kako su radili njihovi roditelji. Nisu se Evanđeljem napunili i prekinuli s roditeljskom nevjerničkom praksom. O Bože moj.
Ja jako volim sve životinje, ali da budu tamo gdje im je mjesto. Pas u dvorištu, mačka u čardaku, krava u štali, svinja u svinjcu.
Da li je lakše bilo onda naviještati Krista ili danas kad ljudi imaju sve. Onda je bilo puno lakše jer su ljudi čeznuli za Bogom. Bili su otvoreniji za Boga. Danas će to teško ići, jer materijalizam uzeo maha i prevladao. Bogu se daju samo mrvice i to samo iz običaja i obzira prema drugima.
Sjećam se da sam pred kraj moga boravka u Mađarskoj ponudio Hrvatima da ću doći ako netko želi blagosloviti stan ili kuću, odnosno obitelj. Ako se ne varam bio je to priličan broj, svega troje. A što će te ljudi nisu navikli na pohod svećenika u svoj dom. Normalo da je tako ispalo. Komunizam je mnogima isprao mozak. Bog je postao suvišan. Međutim Hrvati koji su otišli u Zapadnu Europu raditi svi primaju svećenika u svoje stanove.
Marko Bubalo, svećenik u miru
