Draga braćo i sestre u Kristu!
Za vrijeme došašća slušali smo o tome koliko se raduju roditelji rođenju Ivana Krstitelja, a s njima skupa cijela rodbina i prijatelji. Jer dolazak djeteta poklon je za obitelj.
Znači dakle da se treba radovati djetetu i prije njegovoga rođenja, nije dovoljno tu radost pokazati kada ono dođe na ovaj svijet, nego već u onom trenutku kada se dozna da je dijete začeto, naime tim začećem ono već živi, ono već postoji, i uopće nije svejedno kako ga očekuje sredina u koju dolazi. Najvažnije je da ga u radosti čeka majka, jednako tako i otac, braća, sestre i cijela obitelj.
Psiholozi vele da su neželjena djeca češće izložena duševnim smetnjama i bolestima. Teško se prilagođavaju sredini u kojoj žive već u djetinjstvu, a to postane sve jače kada odrastu.
Roditelji se u takvim slučajevima ponašaju na dva načina, ili pristupe djeci grubo, dijeleći im batine, ili smiruju svoju dušu prekomjernim laskanjem, žele tako zaboraviti svoju krivicu i smiriti svoju savjest.
Ne odgovara ni jedan od tih postupaka, takva odgojna metoda ne ide u korist razvoju djece. Odgoj djece iziskuje vrijeme i energiju, rezultat učinjenog oko odgoja djece pokazat će se za vrijeme naše starosti. U plodovima sada učinjenog uživat ćemo u svojoj starosti.
Proteklih tjedana gledao sam jedan kratki film ruskih autora. U filmu su majka, i dječak od četiri-pet godina, mama nešto radi na kompjutoru, a dijete se mota oko nje, pa je moli da se dođe igrati s njim, no majka ga odbija govoreći da nema vremena, neka se igra samo.
Dečko nacrta majku i sebe, kako se drže za ruku, a u majčinoj ruci cvijet. Radosno pokazuje i daje crtež majci, no ona ga i ne pogleda, nego zgužva i baci u koš za smeće, i izdere se na njega, neka je ostavi na miru, jel radi, i nastavi pritiskati tipke na klavijaturi.
Prođe dvadeset i pet godina, pedesetogodišnja majka nazove tridesetogodišnjeg sina, no on joj odgovori da nema vremena razgovarati. Nakon ponovnih dvadeset i pet godina, sjedokosa starica nazove sina na mobitelu, ali se na poziv nitko ne javlja.
Sjeti se majka kutijice u kojoj je čuvala stvari iz djetinstva svoga sina, pronađe fotografije, a dođe joj do ruke izgužvani papirić i na njemu crtež koji još nije vidjela. I zamisli se, i shvati, da je nešto pogriješila , nije dala sinu ni vremena ni ljubavi i to joj se sada vraća.
Zaista je žalosno koliko ima takvih situacija kada roditelji jure, trče, a ne zanimaju se za djecu, niti mare jedno za drugo. Jer vremena je namjanje, sve je važnije i to šteti obiteljskom jedinstvu. Ali jedinstvo obitelji treba jako čuvati, nema života bez nesporazuma, bez konflikata, ali nikad nije slobodno pomisliti na razvod. Ne treba ići pred sudca nego kleknuti u ispovjedaonicu, moliti Božji oprost i snagu za ponovni početak.
Današnja nam nedjelja pokazuje primjer kakva treba biti obitelj. Žalosno je gledati kako se izobličuje veza muškarca i žene. Prednost sve više dobija tjelesni užitak, a istinska ljubav, razumijevanje i svjesno pripadanje bračnom paru ne pada ljudima ni na pamet. Čitao sam jedan dobar savjet na facebooku: Budi jako oprezan kada rasplačeš ženu, jer Bog broji njene suze.
Žena je nastala od rebra muškarca, ne od noge, da bude podređena, niti od glave da bude nadređena. Nego od rebra da bude ravna njemu, ispod njegovoga pazuha, da bude zaštićena, od strane pokraj srca, da bude ljubljena.
Ta se ljubav mora pokazati, iskazati, da ne bude prekasno. Nikad neću zaboraviti razmišljanje biskupa Janosa Szekelya, govorio je o mužu koji nikad nije bio susretljiv i uslužan prema svojoj ženi. Naprimjer nikad joj nije otvorio vrata od auta, govorio je ima ruke, neće joj se slomiti ako sama otvori vrata. Ali žena u pedesetoj godini naglo umre, tada zamole na ukopu muža da otvori vrata mrtvačkog auta, kako bi izvadili lijes sa ženom. Tada mu je palo na pamet, i postalo teško, što nikad ženi nije otvorio vrata, ovo je bilo prvi i poslijednju put.
Jako je važno, nije dovoljno brak sklopiti, nego ga treba i živjeti.
Problemi nastaju zato što ljudi jednostavno ne mogu shvatiti, što znači voljeti svoga bračnog para, a ne nekoga drugog. Život u braku nije sličan potrošačkom društvu, ako mi dojadi, dosadi, rastanem se i sposoban sam, sposobna sam za novu avanturu.
Sada na Božić bio sam u svom rodnom selu i zaprepastio sam se koliki su se razveli u zadnje vrijeme. Na žalost neki brakovi sklopljeni u crkvi također nisu dugoga vijeka, dogodi se da se raziđu nakon nekoliko mjeseci jer ne mogu prihvatiti žrtvu koju iziskuje život u braku. Onaj koji nije spreman odreći se prednosti osobnoga života, nije spreman za brak.
Preduvjet za crkveni brak jeste da obadvoje budu spremni za prihvaćanje djeteta, to jest da žele dobiti dijete. Brak ima dvojaki cilj, jedan je usrećiti jedno drugog, što nije samo tjelesni aspekt, nego i duševni, a drugi cilj je prihvaćanje djece. Ovo drugo nije redoslijed, nego ima istu vrijednost kao i prvo.
Koliko se bračnih parova odrekne djece, jer više žele komotan život i boje se žrtve. Ako žena posnate noseća, dogovaraju se što da bude, hoće li prinovu zadržati, kao da je riječ o mačetu koje treba uništiti ukoliko je suvišno još prije nego što dođe na ovaj svijet.
Da bismo opstali, mora prestati nestajanje. Godišnje nas je manje za trideset tisuća ljudi, toliko ljudi živi trenutačno u gradu Seksardu. Statistički podaci ipak pokazuju mali porast nataliteta što nam daje nadu. I državni se organi trude novčano olakšati odgoj djece, motiviraju roditelje da prime i slijedeće dijete.
Dužnost roditelja je odgojiti djecu, kršćanskih roditelja pak, odgojiti djecu u vjeri. Svaki se roditelj vara ako vjerski odgoj djece očekuje od svećenika ili od vjeroučitelja. Vjerski odgoj djece treba početi u obitelji. Kako veli sveti Pavao: budite dobronamjerni jedni prema drugima i oprostite jedni drugima.
Toga se trebaju držati bračni parovi, neka žele postati dobri muževi i dobre supruge. Živjeti lijepo u miru i ljubavi skupa sa svojom djecom, to je zalog sretnog obiteljskog života. Amen.
vlč. Ladislav Bačmai
Istaknuta slika: Pil sv. Obitelji u Donjem Hrašćanu
