ILIJIN DAN, ILINJE, ILIJINO se slavi kod bunjevačkih Hrvata u Baji, šokačkih Hrvata u Mohaču, podravskih Hrvata u Brlobašu.[1] Ime svetog Ilije je u naših Hrvata nekoć bilo poznato i popularno, a u gradišćanskom Židanu naziva se sfijeti Elijaš.
U Podravini postoji prezime Ilijašić, a u Vršendi Ilin.
U doba Arpadovića sakralni pučki život crpi izvore iz bizantijskih slojeva. Na ime sv. Ilije nailazimo u kodeksnom kalendaru „Hahóti” iz 11. stoljeća, koji se čuva u Zagrebu.
Ilijin je kult snažan poglavito na Balkanu.[2]
Tada se prema starom adetu nije smjelo voziti žito i nije se radilo na gumnu zbog straha od groma.[3]
Hrvatice u Pečuhu i okolici na Ilinje nisu radile, jer su se bojale da će ih Ilija pobiti gromom i ledom.
Taj dan idu Hrvati svetom Bartolu na proštenje u vinograde… Ako na taj dan padne kiša onda će biti godina kišovita. Kad prviput zagrmi provaljuju se da ih krsta ne bole… Kad grmi ne valja na pragu stajati. Kad munje siju zapali se cica-maca, pa neće grom u kuću.[4]
Prema šokačkoj predaji sa Vade, pored Mohača samo Ilijno rođenje je vrlo zanimljivo. Predaja sadrži dualističko kozmogonijsko shvaćanje prema kojem je demijurg (đavo) stvaratelj materijalnog svijeta. No, pored toga u liku sv. Ilije se nazire praslavenski bog groma Perun, dok je Vrag naslijedio osobine njegovog suparnika Volosa/Velesa.
Kad je Bog stvorio Adama, od blata ga napravio, kaže Vrag:
– Ja to možem napraviti!
– Hajd, napravi! – kaže Bog.
Pravi vrag od blata čoeka… ali ga nije mogo dić, al ni ga mogo oživit!
Kaže Bog ovim čoeku što je vrag pravio:
– Ilija, diži se i udri svog oca di ga nađeš!
Što je Vrag pravio, tog je Bog digo.
Ope’ će Bog:
– Ilija, diži se i udri svoga oca! – oca, koga napravio od blata – digod ga nađeš!
Sad, kad grmi, Ilija uvik traži svog oca, da ga može ubit. A otac se sakriva pod drvlje… Dakle, grom pukne u drvo, no, pogodio Ilija svog oca, ali Vrag pobigne… Kad Ilija svog oca ubije, onda će biti kraj svita!
* možem – mogu; digod – gdjegod, ma gdje
Kazivao Ivan KOVAČ-CAR, Vada
Pribilježio Đuro FRANKOVIĆ
